Rasprava o unapređenju upravljanja gospodarstvom eurozone rasvijetlila je nove dimenzije slabosti sustava. Još je pri potpisivanju ugovora u Maastrichtu 1992. bilo jasno da monetarna unija neće biti dugoročno održiva bez nečega sličnog u fiskalnoj domeni. A onda je u prvih deset godina zajedničke valute ta temeljna pogreška zanemarena. Danas eurozona, koja uz 27 financijskih politika članica ima centralnu monetarnu politiku koju vodi Europska središnja banka (ECB), izgleda poput izrugivanja gospodarskom zdravom razumu. Na početku su još važne države poput Francuske i Njemačke prestale ozbiljno shvaćati Pakt za stabilnost i rast Europske unije, koji je trebao održati fiskalnu disciplinu i sklad među zemljama članicama. Kad je uvođenjem eura porasla trgovina unutar Europe te kad se inflacija u mnogim zemljama članicama smanjila, fiskalne su obveze jednostavno počeli ignorirati. Euro je brzo postao druga po važnosti valuta na svijetu i pokazao se kao štit protiv izvanjskih financijskih turbulencija.  Optimizam je rastao, a razum bježao, što je utjecalo i na preuranjeno članstvo zemalja poput Grčke te na jaz između procesa širenja EU i institucijskih integracija.

Previdi europskih čelnika

Drugim riječima, čelni ljudi Europe previdjeli su temelje za stvaranje monetarne unije na heterogenom gospodarskom području: poveći zajednički proračun za omogućavanje javnih dobara; prijenos sredstava iz bolje stojećih područja u regije koje zaostaju ili su u krizi; neki oblik zajedničkog javnog duga kojim se upravlja prema strogim pravilima; te, što je najvažnije, središnja banka koja ima sva prava i instrumente kao vjerovnik u slučaju krajnje nužde. Ispunjavanje tih uvjeta dovelo bi do punokrvne političke unije, no proces bi tekao postupno, počevši s bankovnom unijom, financijskom unijom ili središnjom bankom koja bi djelovala kao vjerovnik u slučaju krajnje nužde, a taj bi funkcionalistički pristup mogao biti politički održiviji. Neki će se ipak usprotiviti većem stupnju solidarnosti i zanemariti temeljnu činjenicu da je za to potrebna povećana međuovisnost u monetarnoj uniji te zanemariti činjenicu da je Lisabonski ugovor potvrdio europski model "socijalnog tržišta".  Monetarna unija koja nema koristi od svih svojih sudionika neće dugo opstati. Nakon što je izbila dužnička kriza u eurozoni, bankroti su izbjegnuti uspostavom Europskog mehanizma za financijsku stabilnost (koji je kasnije zamijenio Europski stabilizacijski mehanizam) te praktičnijom i snažnijom ulogom Europske središnje banke, koja je djelovala u suglasnosti s Europskom komisijom i Međunarodnim monetarnim fondom. Novi "fiskalni sporazum" potvrđuje predanost zemalja članica balansu proračuna te smanjenju javnog duga za 60 posto BDP-a u sljedećih dvadeset godina u sklopu njihova ustava. No, bilo kakva procjena upravljanja gospodarstvom u Europi mora prepoznati sporu i kontradiktornu narav međuvladina odlučivanja, u kojima je pogrešna ideja nacionalnog interesa uz porast nezadovoljstva naroda Europskom unijom i izbornog pritiska dovela do isprekidana, usporena procesa prepunog kolebanja na financijskim tržištima.

Strategija za 2020. dobar početak 

Kad se stvari promatraju na taj način, europska politička klasa očito nije uspjela ostvariti pravo vodstvo. Izazov je danas dvostruk: treba se nositi s financijskom krizom i stvoriti sigurniju gospodarsku budućnost putem boljeg upravljanja. Pretjerani naglasak na financijskoj strogoći bez mjera za poticanje rasta pojačao je recesijske trendove te dodatno opteretio državne proračune i omjer duga i BDP-a. To dodatno povećava troškove kreditiranja i produbljuje probleme. Za svako trajno rješenje Europljani bi trebali priznati da imaju zajednički problem koji se može riješiti jedino većom kohezijom i financijskom solidarnošću. Europska središnja banka mora postati stvarna središnja banka Europe. Europski se bankovni sustav mora pretvoriti u bankovnu uniju, u kojoj će Europska središnja banka provoditi razuman nadzor. Financijski se sporazum mora brzo provesti, a napredak u usklađivanju fiskalnih politika trebao bi se nastaviti. No, financijsku disciplinu trebaju popratiti politike koje promiču rast, bez kojeg balansiran proračun i smanjenje duga nisu mogući. Europska strategija za 2020., koja je odobrena prije dvije godine, dijelom i zbog poboljšanja gospodarskog upravljanja, dobra je početna točka i nudi temelje za "sporazum o rastu" koji su zatražile neke vlade Europske unije. Put prema napretku gospodarskog upravljanja u Europi vodi kroz političke institucije Europske unije, a "više Europe" preduvjet je za jačanje Europskog parlamenta i Europske komisije te ukidanje moći veta u Vijeću Europe.

Provizorna suverenost

Argument da bi se jačanjem zajedničkih institucija u Europi smanjila suverenost pojedinih zemalja čini se vrlo slabim jednostavno zato što je u današnjem globaliziranom gospodarstvu suverenost više provizorna nego stvarna. Usporedno s tim promjenama europski vođe moraju javno priznati da će se, ako euro propadne, Europa brzo okrenuti konkurentnoj devalvaciji, zaštiti unutar sustava Europske unije i politici osiromašenja susjeda, a svi su ti potezi bili očiti sedamdesetih i osamdesetih. Javno mnijenje Europe mora biti svjesno toga da sve veća međuovisnost znači da će stabilnost deviznog tečaja te postupno dovršenje jedinstvenog tržišta na koje euro upućuje stvarno donijeti korist svim sudionicima. Europska politička klasa mora naći hrabrosti poduzeti korake za zbližavanje Unije. Mala cijena koju će platiti pojedine države zanemariva je u usporedbi s vjerojatnim posljedicama neaktivnosti.

© Project Syndicate, 2012.

Inovativna platforma

Hrvatska želi više gostiju visoke platežne moći

ključni rokovi

Bez licence nema poslovanja: Novi rokovi za kripto tvrtke u Hrvatskoj

Carlo Secchi, bivši je član Europskog parlamenta, profesor gospodarske politike u Europi na Sveučilištu Bocconi u Milanu, potpredsjednik Instituta za međunarodne političke studije u Milanu te predsjednik talijanskog tijela pri Trilateralnoj komisiji