Kaotično uvođenje američkih carina na uvoz koje provodi administracija predsjednika Donalda Trumpa, usmjereno i na saveznike i na protivnike, ne može se jednostavno objasniti. Kao što sam tvrdila u prethodnom komentaru, Sjedinjene Američke Države sada ostvaruju višestruke, često kontradiktorne ciljeve.

S obzirom na strukturne trendove koji pokreću deindustrijalizaciju u naprednim gospodarstvima, čini se da su izgledi za vraćanje proizvodnje u zemlju slabi. Umjesto toga, vjerojatniji cilj je fiskalni.

Trenutna američka administracija tvrdi da carine mogu generirati prihod na način da ostale zemlje učinkovito subvencioniraju porezne rezove za stanovnike SAD-a. Mnogi Amerikanci vjerojatno ovo obrazloženje smatraju uvjerljivim. Uostalom, zašto je loše staviti nacionalne interese na prvo mjesto?

Zapravo, ovaj je pristup vrlo problematičan. Za početak, razmišljanje administracije zanemaruje vjerojatnost, zapravo gotovo sigurnost, odmazde. Nakon što trgovinski partneri odgovore na isti način (što se obično događa odmah), smanjit će se koristi od jednostranog povećanja carina.

Trka prema dnu
Istina, Trumpova administracija uvjerena je da je ekonomski utjecaj zemlje dovoljan da sačuva prednosti unatoč protumjerama. Ipak, značajna posljedica nedavnih političkih odluka jest da su se svi glavni američki trgovinski partneri ujedinili protiv nje. Pregovaranje s malim gospodarstvom kao što je Kolumbija jedna je stvar, ali sasvim je druga stvar suočiti se s odmazdom Kine, Europske unije i američkih partnera iz Sporazuma SAD-Meksiko-Kanada (USMCA) u isto vrijeme.

Ova dinamika naglašava upravo problem za koji su osmišljeni multilateralni trgovinski sporazumi – prvo u okviru Općeg sporazuma o carinama i trgovini, a zatim u okviru nasljednika GATT-a, Svjetske trgovinske organizacije.

Kao što su ekonomisti Kyle Bagwell i Robert W. Staiger pokazali u poticajnom radu iz 1999. godine, “Ekonomska teorija GATT-a”, trgovinski sporazumi postoje kako bi riješili klasičnu zatvoreničku dilemu: velika gospodarstva imaju poticaj nametnuti jednostrane carine kako bi poboljšali svoje uvjete trgovanja, ali ako se sve zemlje uključe u takvo ponašanje, rezultat je utrka prema dnu od koje su svi u lošijem položaju.

Jednokratna virtualna kartica

Testirali smo karticu za sigurnu online kupnju, evo kako smo prošli na sumnjivom web shopu

Odnosi s javnošću

“Nema prečaca, pa čak ni uz AI alate. Ulaganje u ljude i dalje je najbolja investicija”

Reciprocitet i načelo najpovlaštenije nacije (nediskriminacija među trgovinskim partnerima) institucionalizirani su kako bi se spriječio ovaj scenarij. Oni su poduprli sustav koji je učinkovito funkcionirao desetljećima, sve dok nije napadnut sredinom 2010-ih. Iako je reakcija protiv multilateralizma imala više izvora, sve veće rivalstvo između SAD-a i Kine i ponovno oživljavanje geopolitičkih razmatranja odigrali su odlučujuću ulogu.

Poslijeratni trgovinski sustav bio je zasnovan na pretpostavci da zemlje prirodno nastoje maksimizirati vlastito ekonomsko blagostanje. Ipak, posljednjih godina američka trgovinska politika sve se više vodi drukčijim motivom: sprečavanjem ekonomskog uspona konkurenata, posebno Kine. Ovaj cilj je imao prednost čak i nad osiguravanjem prosperiteta za američke građane. Gledano tim očima, Trumpova trenutna carinska strategija izgleda koherentnije. Možda neće koristiti američkom gospodarstvu, ali to nije bitno. Svrha je nauditi drugima.

Ovom promjenom postavlja temeljno pitanje. U svijetu koji sve više oblikuje geopolitičko suparništvo, je li postojeći multilateralni trgovinski sustav zastario? Možda iznenađujuće, nedavni radni dokument ukazuje na to da nije. Osim ako SAD (ili bilo koje drugo veliko gospodarstvo) ne pripiše nultu vrijednost vlastitom blagostanju, ostaje snažan poticaj za pregovore i međunarodnu suradnju. Konkretni ishodi pregovora, kao što su razine carina, mogu se promijeniti, ali temeljni razlozi za globalnu gospodarsku koordinaciju ostaju netaknuti.

Pirova pobjeda
Čak i kada su zemlje motivirane ne samo apsolutnim ekonomskim blagostanjem, već i svojim relativnim položajem (a to je način razmišljanja koji često dovodi do politika osmišljenih u cilju dovođenja suparnika u nepovoljni položaj), još uvijek postoji razlog za pregovore. Zemljama su u interesu “Paretova poboljšanja”: ishodi koji poboljšavaju njihovu vlastitu dobrobit, a da pritom nužno ne pogoršavaju položaj njihovih konkurenata. Upravo to olakšavaju multilateralni sporazumi. Suradnja ne bi imala smisla samo ako bi zemlje nastavile s Pirovim pobjedama koje nanose štetu suparnicima bez obzira na cijenu koju će i same platiti.

Iako je logika suradnje i dalje prisutna, institucionalni okvir na kojem se temelji globalna trgovina mora se prilagoditi. Isti radni dokument upućuje na to da svjedočimo “raspadu” liberalnog trgovinskog poretka, nužnom resetiranju koje omogućuje ponovno pregovaranje u novoj geopolitičkoj stvarnosti. Ako je tako, današnje eskalirajuće trgovinske napetosti mogle bi se promatrati kao bolan, ali privremeni prijelaz na revidirani multilateralni okvir koji bolje odražava razvoj ravnoteže snaga.

Ovo tumačenje ostavlja prostora za oprezni optimizam. Ako se tranzicijom upravlja učinkovito, to bi moglo dovesti do novog, politički održivog globalnog trgovinskog sustava. Ali postoje i značajni rizici. Protekcionizam i ekonomski nacionalizam nanijet će dugoročnu štetu ako izmaknu kontroli. Ako trgovinska politika postane isključivo instrument geopolitičke borbe, prostor za suradnju mogao bi potpuno nestati. Povijest je puna neželjenih posljedica. Možemo se samo nadati da će današnji vođe prepoznati rizike prije nego što postane prekasno.