Sukob na ljevici, kako se danima imenuje svađa SDP-a i HNS-a o raspodjeli oporbenih funkcija u Hrvatskom saboru, pjena je od sapunice kojom se unutarstranačke turbulencije u njima nastoje “oplemeniti” vanjskom opasnošću i makar prikriti stvarne razmjere unutarnjeg konflikta. U kratkoj povijesti hrvatskog višestranačja frakcijski sukobi u strankama ipak su se odvijali u vezi s krupnijim političkim i ideološkim pitanjima prožetih i personalnim odnosima, a završavali su raskolima nakon što se razlike više nikako nisu mogle prevladati kompromisima. Postizborna previranja u SDP-u dosad su se, barem u javnosti, svodila na pitanje zaslužuje li Zoran Milanović zbog izbornog rezultata i dalje predvoditi SDP ili bi stranka trebala potražiti novoga predsjednika. U Račanovo vrijeme od stranačke matice se prvo počeo udaljavati Zdravko Tomac, a potom se kao njegova protuteža dugo oglašavao Ivan Ninić. I Tomac i Ninić imali su tihe simpatizere u stranci, ali su na kraju sami i usamljeni napustili stranku jer nisu uspjeli okupiti snažnije frakcije koje bi mogle utjecati na središnju stranačku politiku.
Sporno narodnjaštvo
Tomac nije uspio sa svojim konceptom “socijaldemokratskog HDZ-a”, a Ninić s konceptom “tradicionalnijeg SDP-a” koji se ponajprije drži radništva i ne bježi glavom bez obzira od svoje komunističko/antifašističke povijesti. Ni Milanović, ali ni njegovi oponenti zasad ne govore o takvim i sličnim razlikama iako bi se među ovima drugima moglo prepoznati i ponekog bivšeg simpatizera Tomčeva koncepta SDP-a kao lijevog HDZ-a. Aktualni sukob u SDP-u vrti se oko Milanovićevih sposobnosti kao predsjednika i pogrešaka koje je počinio u predizbornoj kampanji. Ako ostane u tim granicama, vrlo će lako biti razriješen izborima na stranačkoj konvenciji, a možda i prije ako svi njegovi potentniji oponenti odustanu od predsjedničke kandidature. I u HNS-u su unutarnje razlike prekrivene maglom, a iskazale su zahtjevom za odlaskom Vesne Pusić s mjesta stranačke predsjednice zbog lošeg izbornog rezultata. Nešto tiše se tražio i odlazak Radimira Čačića u paketu s njom jer u stranci navodno funkcioniraju kao prst i nokat. No kritike upućene Čačiću nisu bile blaže samo zato što je predvodio najuspješniju HNS-ovu izbornu listu, već i zato što je njegov politički profil ponajprije određen narodnjaštvom i nije tako liberalno-demokratski usmjeren poput Vesne Pusić. Kad je Vesna Pusić od Čačića preuzela predsjedanje HNS-om odmah je na njegovo narodnjaštvo započela cijepiti liberalizam kako bi ga iz pučkih preusmjerila u liberalno-demokratske vode. To joj je polazilo za rukom sve dok je pod njezinim vodstvom HNS u Zagrebu jačao privlačeći na izborima uglavnom liberalno-demokratski nastrojene birače. U to je vrijeme zaživjela i inicijativa ujedinjavanja HNS-a s Gotovčevim LS-om i IDS-om. Bila je to i velika želja Vlade Gotovca, koji je pojedine novinare tada uvjeravao kako je s Vesnom Pusić i Ivanom Jakovčićem dogovorio ujedinjavanje triju stranaka pod imenom LDS/IDS, odnosno Liberalno demokratska stranka/Istarska demokratska stranka. Gotovac nije krio da se u vodstvu HNS-a mnogi protive odustajanju od narodnjaštva i prelasku u liberalno-demokratsku stranačku obitelj, ali se nadao kako će Vesna Pusić uspjeti vremenom pridobiti stranačku većinu. Danas je jasno da Vesna Pusić nije u tome uspjela iako je HNS u međuvremenu uvela u Liberalnu internacionalu te njegovu imenu nakon ujedinjenja s Librom dodala nastavak – Liberalni demokrati.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu