Nedavno donesena odluka američkog prizivnog suda mogla bi poremetiti tržišta javnog duga, a moglo bi se dogoditi i da SAD izgubi status dobrog izdavača državnih obveznica. U najmanju ruku tom su odlukom sva restrukturiranja dugova pod standardnim ugovorima označena kao neodrživa.

U tom je postupku pobijen temeljni princip modernog kapitalizma, taj da je potreban novi početak kad dužnici ne mogu platiti vjerovnicima. Problemi su počeli prije više od deset godina, kad je Argentina bila prisiljena devalvirati valutu i više nije mogla otplaćivati dug. U tadašnjem je režimu država naglo tonula, vrlo slično današnjoj situaciji u Grčkoj i drugim zemljama Europe. Nezaposlenost je naglo rasla, a mjere štednje nisu uspjele uspostaviti financijsku ravnotežu i samo su pogoršale gospodarski pad. Devalvacija i restrukturiranje duga polučili su rezultate. U narednim godinama, sve do izbijanja globalne financijske krize 2008. godine, argentinski je BDP godišnje rastao osam posto i više, među najbržima u svijetu. Čak su i bivši vjerovnici imali koristi od tog oporavka. Argentina je vrlo inovativno stari dug zamijenila novim – za 30 ili nešto više centa po dolaru – uz obveznicu indeksiranu prema BDP-u. Što je Argentina više rasla, više je otplaćivala bivšim vjerovnicima. Argentina i njezini vjerovnici imali su jednake interese: i jedni i drugi htjeli su rast. 

Dužnički sporovi
Bilo je to jednako "Članku 11", kojime se određuje restrukturiranje duga američkog korporativnog sektora, gdje se dug zamjenjuje kapitalom, a dioničari postaju novi vlasnici udjela. Restrukturiranje duga često dovodi do sukoba među različitim tražiteljima prava i upravo zato zbog domaćih sporova oko duga u pojedinim državama postoje zakoni i sudovi koji se bave bankrotima. Međutim, ne postoje mehanizmi za rješavanje međunarodnih dužničkih sporova. Nekoć davno takva su se rješenja provodila putem oružanih intervencija, kao što su Meksiko, Venezuela, Egipat i mnoge druge zemlje na vlastitoj koži i uz visoku cijenu naučile u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća. Nakon argentinske krize administracija predsjednika Georgea W. Busha uložila je veto na prijedloge da se stvori mehanizam za restrukturiranje javnog duga.

Zbog toga se nitko ni ne trudi provesti pošteno i učinkovito restrukturiranje. Siromašne su zemlje obično u vrlo nepovoljnom položaju kad je riječ o pregovorima s velikim multinacionalnim vjerovnicima, koje uglavnom podupiru snažne matične vlade. Dužničke su zemlje često pod takvim pritiskom otplate duga da nakon nekoliko godina ponovno zapadnu u bankrot. Ekonomisti su pohvalili pokušaj Argentine da izbjegne takav ishod putem restrukturiranja praćenog obveznicama vezanima uz BDP. No nekoliko "lešinarskih" fondova – među kojima je napoznatiji zloglasni hedge fond Elliott Management pod vodstvom milijardera Paula Singera – u argentinskoj su muci vidjeli priliku za strahovitu zaradu na teret argentinskog naroda. 

Novi početak
Stare su obveznice otkupili za vrlo malen udio nominalne vrijednosti, a potom sudskim putem pokušali prisiliti Argentinu da plati 100 centa po dolaru. Amerikanci su se uvjerili da su financijske tvrtke vlastite interese gurale pred interesima države, a i svijeta. Lešinarski su fondovi pohlepu doveli do posve nove razine. Njihova je sudska strategija iskoristila standardnu ugovornu klauzulu zvanu pari passu, kojoj je cilj da svi potražitelji prava uživaju jednak status.  No na opću nevjericu, američki je drugostupanjski prizivni sud New Yorka odlučio da to znači da, ako Argentina u cijelosti isplati dug onima koji su prihvatili restrukturiranje duga, mora lešinarima u cijelosti isplatiti ono što duguje. Ako ovaj princip prevagne, nitko više nikad ne bi prihvatio restrukturiranje duga. Nikad ne bi došlo do novog početka zbog svih neugodnih posljedica koje to podrazumijeva. U dužničkoj krizi krivnja se obično pripisuje dužnicima. Previše su se zadužili. No vjerovnici su podjednako krivi – kreditirali su previše i neoprezno. Štoviše, vjerovnici bi trebali biti stručnjaci za upravljanje i procjenu rizika, a u tom bi smislu teret odgovornosti treba pasti na njihova leđa. 

Borba interesa
Zbog rizika od neotplate ili restrukturiranja duga vjerovnici su oprezni u kreditiranju. Posljedice ove krive presude osjećat će se još dugo. Na kraju krajeva, koja će zemlja u razvoju koja skrbi o dugoročni interesima svojih stanovnika biti spremna izdati obveznice kroz američki financijski sustav kad američki sudovi – i mnogi drugi ogranci američkog političkog sustava – dopuštaju financijskim interesima da nadjačaju javni interes? Vladama bi bilo pametno da ne uključuju klauzulu pari passu u buduće dužničke ugovore, a da pobliže ne odrede čemu je namijenjena. Takvi bi ugovori također trebali sadržavati klauzule o kolektivnom postupku čime bi se lešinarskim fondovima onemogućila obustava restrukturiranja duga.

Kad dobar dio vjerovnika pristane na plan restrukturiranja (u slučaju Argentine bila je riječ o više od 90 posto vlasnika javnog duga), na to se mogu prisiliti i drugi. Znakovita je činjenica da su se Međunarodni monetarni fond, američko Ministarstvo pravosuđa i nevladine udruge koje se bore protiv siromaštva udružili protiv lešinarskih fondova, no znakovita je i sudska presuda koja njihovim argumentima nije dala težinu. Zemlje u razvoju i mlada tržišta koja se bune protiv naprednih zemalja sad imaju još jedan razlog za nezadovoljstvo jer se razvila jedna vrsta globalizacije koja služi interesima bogatih zemalja (naročito interesima njihovih financijskih sektora). Nakon globalne financijske krize Stručna komisija UN-a za reforme međunarodnog monetarnog i financijskog sustava zatražila je da razvijemo učinkovit i pošten sustav za restrukturiranje javnog duga. Tendenciozna i gospodarski opasna presuda američkog suda pokazala je zašto nam sada treba takav sustav.

© Project Syndicate, 2013.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’