Rijetko kada statistika izazove ijednu drugu reakciju osim dosade. No, kad se nepregledni nizovi brojki o nezaposlenima, plaćama, političkim preferencijama desno ili lijevo izvezu u kartu, rezultat je zastrašujuće ogledalo današnje Hrvatske.

Ruku na srce, slika koju je pokazala anegdotalno se znala i prije; na kavama se raspravljalo kako se siromašniji krajevi Hrvatske, opustošeni ratom, još nisu oporavili, nezaposlenost je velika, plaće male. Ono što iznenađuje jest koliko je jasna granica kao nožem odrezana između bogatije i siromašnije Hrvatske. Na bogatijem sjeveru, sporadičnim dijelovima Dalmacije i Dubrovniku prosječne su plaće i do četiri puta više, relativna nezaposlenost je mala. Za ostatak, od Slavonije, Korduna, Like do Dalmatinske zagore (uz pokoju časnu iznimnku), brojke oslikavaju potpuno drukčiju Hrvatsku s nezaposlenošću koja mjestimice doseže i do 85 posto, a godišnje zarade jedva omogućuju preživljavanje.

Autore studije posebno je šokirala jaka veza nezaposlenosti, beneficija i glasačkih preferencija prema desnici. Drugim riječima, u mjestima koja su najviše stradala u ratu naknade za nezaposlene i braniteljske beneficije dovoljne su da onemogućuju poduzetništvo, što znači stagnaciju i ekonomsko mrtvilo u budućnosti.Zdravorazumski, bila je to politika HDZ-a za smirivanje socijalnih tenzija i širenje izborne baze, no koalicija SDP-a i partnera kukavički je nastavila politiku netalasanja. Godine zagrebačkog ignoriranja "provincije" rezultirale su  ekonomski, socijalno i politički duboko podijeljenom zemljom u kojoj nejednakosti postaju opasne za društvo.

Nije to samo pitanje prosvjeda protiv nacionalnih i ostalih manjina, koji jačaju zajedno s ostalim radikalnim idejama, već i suštinsko pitanje poput iseljavanja svih koji mogu pobjeći trbuhom za kruhom. Tko uopće onda ostaje u takvim krajevima, tko će financirati lokalne proračune, infrastrukturne programe poput gradnje prometnica, komunalne infrastrukture, domova zdravlja…? Između dva popisa stanovništva iz Slavonije je nestalo više od 100.000 ljudi, a to je za Hrvatsku ekonomska i socijalna katastrofa. Od svih pitanja čini se ipak najvažnijim ono ima li u Hrvatskoj dovoljno mudrog i hrabrog političara da se uzdigne iznad dnevnog politikanstva i demagogije, da hrabro pogleda u ogledalo i konačno učini nešto da bi poboljšao tako jezovitu sliku Hrvatske.