Koliko život bez kompromisa nije moguć toliko onaj s previše kompromisa nije dobar za nikoga.

Ubrzo bi se to moglo pokazati u hrvatskoj gospodarskoj stvarnosti ukoliko su točne informacije kako je donošenje Plana o gospodarenju otpadom bio uvjet da Most podrži prodaju Hrvatske elektroprivrede kako bi se kupila Ina. Ako je tako nešto točno onda je politika ovaj put uvezala u jednu priču previše opasnih i potencijalno skupih radnji – onih koje su prevelik i ozbiljan zalogaj i za moćnije države da bi se na takav način uvezivale samo iz kompromisa.  Šteta je što u upravo zbog takve priče jedan drugi plan, onaj akcijski za rezanje parafiskalnih nameta gospodarstvu odlazi u drugi red. Ali ako krenemo od početka onda bi fokus prvo trebao biti na ideji prodaje HEP-a koja sam po sebi i nije loša. 

Odluke bez struke
Prodaja paketa od 25 posto dionica domaćeg proizvođača i distributera električne energije bila bi odličan poticaj tržištu kapitala, državi bi priskrbila veliku količinu novca, a samom HEP-u, što priznaju i predstavnici države, kvalitetnije upravljanje. Može se sada pozivati na argumente da je i cijela priča s Inom počela na isti način ili vjerovati prijetnjama pomalo djetinjastih sindikalista kako će Hrvatsku zaviti u mrak, ali mora se priznati kako argumenti strane koja je za prodaju (u nedostatku boljih od strane protivnika) drže vodu, svi osim jednog, a taj je Ina. Naime, ako se slažemo da HEP jednim dijelom treba privatizirati i ako oko toga postignemo društveni konsenzus onda bi daleko važnije pitanje bilo kuda zarađeni novac usmjeriti.

Na to politika nudi samo jedan odgovor – Ina. Možda bi tu trebalo zastati i promisliti. Možda bi u tome i ministar Slaven Dobrović, u ovom trenutku toliko opčinjen Planom o gospodarenju otpadom koji je njegova osobna pobjeda, trebao reći svoje mišljenje. To je pitanje u kojem ne bi trebalo biti kompromisa jer jednom kada se HEP privatizira, a novac potroši nema natrag.

U Planu o gospodarenju otpadom ima sasvim dovoljno mjesta za kompromise i on ne bi smio biti nekompromisan ili poluga za dobivanje nečeg drugom. Jer sada i jest osnovni problem što dva partnera bez kvalitetne javne rasprave, bez struke i stručnjaka, dvije velike ekonomske odluke donose po načelu "ja tebi-pa ti meni". To nije dobro. U pozadini te dvije velike odluke tinja i ona najopasnija, a to je kupnja Ine bez jasnog i razrađenog plana što s njom. Sreća je što se ništa od spomenutog neće dogoditi preko noći pa još ima nade da čujemo što će to s nacionalnom naftnom kompanijom biti kada ponovno bude naša.

Gubljenje vremena
Šteta će biti ako ova Vlada na kraju izgubi vrijeme i kredibilitet u kompromisima oko gore navedenih pitanja, a ona pomalo zaboravljena padnu izvan fokusa javnosti. Naime, u ovom trenutku krenula je porezna reforma, zasad jedina jasna i sveobuhvatna – i koliko se jednima sviđala, a drugima ne – donosi promjene koje će društvo vrlo brzo osjetiti. Kreće i najavljeni akcijski plan rezanja parafiskalnih nameta koji je bez daljnjega za svaku pohvalu. To su dobre vijesti jer ako malo pažljivije pogledamo u njima i nije bilo previše kompromisa. Izgledaju stručno odrađene, a nisu se, barem porezna reforma, svidjele svima. Na sličan način treba provesti i Inu i HEP bez kompromisa koji će negirati očigledno samo da bi svi bili zadovoljni.