Umjesto da Ministarstvo finacija doda samo jednu rečenicu u postojeći Zakon o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje i na taj način spasi takvu vrst štednje u Hrvatskoj te poveća broj stambenih kredita kojima će mnogi riješiti svoje stambeno pitanje, ministar Slavko Linić odlučio je srušiti taj sustav.

Naime, u postojećem Zakonu pravo na državna poticajna sredstva od deset posto ukupno uplaćenih sredstava – a najviše se može dobiti na iznos do 5000 kuna – imaju one štediše koje ostvare pravo na stambeni kredit, koji ne otkažu štednju prije roka ili raskine ugovor jer štedionica nije ispunila svoje obveze.

S druge strane, poticaji će se vratiti u državni proračun ako štediša otkaže stambenu štenju prije roka od pet godina, ako stambena štedionica raskine ugovor jer štediša nije poštovao ugovor i u slučaju da je štediša umro, a nasljednici se ne mogu dogovoriti oko prava.

Stoga, zar je velik problem u članku 27 Zakona o stambenoj štednji dodati još jednu rečenicu u kojoj će pisati: "Državna poticajna sredstva vraćaju se u državni proračun ako štediša na kraju razdoblja ne podigne stambeni kredit ili kredit za adaptaciju nekretnine". Zašto ministar financija "sjekirom" rješava probleme i uopće ne mari za posljedice svojih odluka?

Jer stručnjaci Svjetske banke koji su boravili u Zagrebu analizirali su sustav stambene štednje u Hrvatskoj, a zaključak koji su donijeli nigdje ne ukazuje da je sustav neučinkovit ni neodrživ, kao što tvrdi ministarstvo financija. Takva rečenica u toj analizi ne postoji, dapače, iz Svjetske banke poručuju da ukidanje državnih poticaja može imati negativan učinak na depozite i time na cijeli sustav stambenih štedionica.

Kriza i strah

Država se u posljednje vrijeme, a prije svega aktualna Vlada, žali kako u Hrvatskoj postoji veliki broj neprodanih stanova, da su kamatne stope banaka na stambene kredite previsoke i da – jednostavno rečeno – banke ne valjaju. Rat Linića i bankara traje već dulje vrijeme i čini se da ministar financija taj rat nikad neće dobiti jer je bitke u kojima je mogao pobijediti olako propustio. Jedna od tih Linićevih prilika je bio sustav stambene štednje.

Istina je da se novac koji građani uplaćuju u takvu vrstu štednje koristi i za druge stvari. Činjenica je i da od 2009. godine broj stambenih kredita koje su izdale štedionice pada i znatno je manji nego u ranijim godinama. Ali za to postoji vrlo jednostavan razlog – kriza i strah. Za objašnjenje vratimo se malo u povijest. Sredinom rujna 2008. godine američka investicijska banka Lehman Brothers, koja je u ekonomskim udžbenicima redovito bila izdvajana kao uspješan primjer takvog bankarstva, zatvorila je svoja vrata i kao što je poznato – bankrotirala.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Posljedica tog sloma za svjetski financijski sustav i danas se osjećaju. Hrvatsko gospodarstvo svu jačinu krize nije osjetilo odmah, već s odmakom od nekoliko mjeseci. Točnije, šest mjeseci, budući da je u ožujku 2009. godine domaće tržište kapitala potonulo na gotovo povijesne minimume.

Te iste godine kriza nas je snažno zahvatila i mnogi građani su počeli gubiti svoja radna mjesta ili su ona postala prilično nesigurna. Nezaposlenost je počela opasno rasti, a bruto domaći proizvod nezaustavljivo padati. Sveopći strah uvukao se u poduzetnike, a mnogi su i propali.

Postavio bih zato pitanje ministru Slavku Liniću: Da ste Vi te 2009. (i godinama kasnije) bili pred otkazom, ili tvrtka u kojoj ste radili više nije poslovala uspješno kao ranije, a imate štednju koja će upravo te godine isteći i možete dobiti tri ili četiri tisuće eura, da li bi, ministre, u toj neizvjesnosti podigli stambeni kredit ili bilo kakav drugi kredit. Primjerice, da živite kao podstanar i znate da će taj novac platiti stanarinu za idućih 14 mjeseci?

Pretpostavljam da ministar Linić nikada u životu nije bio u sličnoj situaciji, što je zapravo šteta jer bi tada lakše shvatio probleme običnih ljudi. Tih se godina, naime, bilo kakav novac koji je netko imao trošio na pokrivanje dugova, ili se stavljao u štednju – u poslovičnu "čarapu" ili u banku na kraća oročenja. To potvrđuju i podaci HNB-a koji jasno pokazuju koliko su Hrvati u krizi štedjeli.

Nedostižan cilj

Stambeni kredit kakav se podiže u štedionici može trajati najviše 20 godina. Svi koji su ikada podizali stambeni kredit u banci odlučili su se na rok od 25 ili 30 godina. Zato, kada se u obzir uzmu kriza, otkazi i sveopći strah te gotovo dvostruko veća rata kredita koju bi plaćao onaj tko bi koristio stambenu štedionicu, nije teško zaključiti kakve bi bile posljedica takve odluke?

I ja sam posljednjih pet godina uplaćivao stambenu štednju koja je završila prije mjesec i pol dana. Iako mi je na početku isključiv cilj ugovaranja takve štednje bio kupnja nekretnine, vrlo je vjerojatno da se to neće dogoditi. Iako bih bio vrlo sretan da mogu podići stambeni kredit na rok od 15 godina, meni će, kao i mnogima u Hrvatskoj to još neko vrijeme ostati pusti san. No, bez obzira što su uvjeti tog kredita povoljniji nego u komercijalnim bankama, jer je kamatna stopa fiksna, morao bih uz taj zajam uzeti još jedan. A to kaže i Svjetska banka u navedenoj analizi. Citiram: "Za određenu mjesečnu uplatu, duži otplatni rok omogućava klijentima podizanje većeg kredita. To je nešto što se događa u mnogim drugim zemljama i često se podiže još jedan kredit u drugoj financijskoj institiciji. Posljedica toga je da klijenti često podižu dva kredita da bi kupili nekretninu", stoji u analizi.

Ostanimo još malo u 2009. godini. Tvrtka u kojoj radite je u problemima, plaća kasni mjesec dana, srećom supruga zasad ima stabilnu plaću. Podstanari ste, a da biste kupili stan morate podići dva kredita ili otići u banku i uzeti jedan s rokom od 30 godina. Međutim, nepozanica je hoće li plaća doći idućega mjeseca.

Stoga odluka nije teška jer novac dodijeljen kao državno poticajno sredstvo ne samo da će država kroz PDV dobiti natrag u proračun, već će taj iznos biti znatno veći. Ako sam, dakle, imao sreću i u jednoj godini uplatio 5000 kuna (i na to dobio 750 kuna poticaja), u konačnici će u mojim rukama biti 28.750 kuna. Ne računajući kamatu koju ću dobiti od banke. Ministre, koliko ću poreza uplatiti ako kupim nešto što vrijedi 28.750 kuna?