Poput ljetnog pljuska padaju ovih dana brojna obećanja iz “kuhinja” političkih stranaka iako glavnina najavljenih inicijativa, ne samo iz posljednjeg lanjskog kruga nadmetanja za parlamentarne mandate, nije nikada zaživjela. Hrvatski političari nikako da se iz svojih virtualnih razina spuste na zemlju i prepoznaju što je to što realnom gospodarstvu treba da bi se doista potaknula proizvodnja uz otvaranje novih radnih mjesta.

Primjerice, poljoprivredno-prehrambeni sektor više od dvije godine nastoji brojnim argumentima resornim ministarstvima (poljoprivrede i gospodarstva) ukazati na financijski neizdrživu situaciju vezanu uz ulazak njihovih proizvoda na police trgovačkih lanaca s obzirom na preskupe namete koje uvjetuju trgovci.
Mnogi proizvođači poput virtuoza na žici pokušavaju održati poslovnu ravnotežu. Mnogi među njima nagrizaju već vlastitu supstancu pritisnuti troškovnikom za police, ali i damping cijenama uvoznih proizvoda koji se preklapaju s njihovim asortimanom, srezanih kod europskih proizvođača radi gomilanja zaliha zbog ruskog embarga.

Ministarstvo gospodarstva i lani u mandatu Ivana Vrdoljaka i ove godine za ministrovanja Tomislava Panenića opetovalo je da je nepoštena praksa trgovaca riješena zakonom o trgovini, što nije točno. Netko iz političko-administrativnog miljea RH čak se lani drznuo slagati Bruxellesu da Hrvatska ima zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi. Bivši ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina početkom 2015. dobio je od proizvođača gotov prijedlog mogućeg zakonskog okvira. Međutim, umjesto u Saboru pred zastupnicima nestao je u njegovoj ladici. Dolaskom Davora Romića za ministra poljoprivrede ta je inicijativa živnula, no unatoč najavi da će zakon biti gotov u lipnju to se nije ostvarilo.

'U fazi razmatranja'

Kraj kolovoza je, a u Romićevu kabinetu kažu da je “nacrt zakona još u fazi razmatranja i rasprave sa svim zainteresiranim stranama, žele pronaći model koji bi imao minimalne nedostatke jer nam ne treba još jedan propis koji će zakomplicirati ionako komplicirano poslovanje ili će biti neprimjenjiv u praksi.”

Na listu 20-ak članica Europske unije, koje su učinkovito uredile odnos proizvođača i trgovaca na svom unutarnjem tržištu, ovo ljeto pristupila je i Poljska. Zakonom je zabranila naknade za ulistavanje proizvoda, promotivne akcije, prvo punjenje gratis, za uređenje logističkog centra, povrat neprodanih proizvoda…

Osnivaju Ured zaštite konkurencije i konzumenata, sporovi ne smiju trajati u nedogled, krajnji rok za rješavanje je pet mjeseci. Zakon uključuje dobavljače s godišnjim prometom iznad 50 tisuća zlota i trgovce s više od 100 milijuna zlota. Prekršitelji se suočavaju s kaznom do tri posto prometa iz prethodne godine, a korisnik tog prihoda je državni proračun.
I dok karavane hrvatskih političara s pamfletima ovih dana tutnje Našom lijepom, čini se, da bi u obranu ovdašnjih proizvođača prije mogla stati Europska komisija nego Sabor. Naime, europarlamentarka Marijana Petir izvješćuje da je Klub zastupnika Europske pučke stranke (EPP) krenuo žestoko u akciju s obzirom na najavu Slovačke, koja do kraja 2016. predsjeda Vijećem EU, kako je njihov prvi prioritet upravo sprječavanje nepoštene trgovačke praske.

Inicijativa EPP-a

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Klub EPP-a poslao je dokument Komisiji kojim traži da se žurno ispita stupanj koncentracije trgovaca na malo i poslovne prakse diljem EU radi rješavanja nepoštenih trgovačkih praksi. Sve sustave, traže, u kojima se zahtijeva plaćanje naknade za uvrštavanje na police trgovaca treba zabraniti. Antitrustovski propisi i propisi o tržišnom natjecanju ne smiju omogućavati pojedinačnim trgovcima na malo da ostvare dominantnu ulogu na nacionalnim ili regionalnim tržištima, još je jedan od zahtjeva EPP-a. Inzistiraju i na provedbi Direktive o kašnjenju u plaćanju. Za sva područja trgovine u sektoru hrane na razini EU treba zakonski utvrditi rok plaćanja od najviše trideset dana koji se ne može mijenjati pojedinačnim ugovorima, ali pojedine članice mogu odobriti i kraće rokove, zahtjev je EPP-a prema Komisiji.