Sve češće država se okreće privatnom kapitalu. Tako će veće subvencije dobivati privatne škole, zavod za zdravstvo će plaćati preglede u privatnim klinikama, a javljaju se i ideje o ulasku privatnog kapitala u zapošljavanje studenata. Iz tih činjenica može se krenuti u jednostavno liberalno promišljanje kako je privatni kapital uvijek uspješniji od državnog.

Dok će neki bolnički pregled na istoj aparaturi kao i u privatnoj klinici trajati i do šest mjeseci, ovaj drugi oduzet će pacijentu svega nekoliko sati. Isto vrijedi i za privatne škole. U njima će razredi biti manji, profesori zadovoljniji, a učenici zainteresiraniji. Zašto je to tako? Rješenje je vrlo jednostavno, a u slučaju Hrvatske ne nalazi se u novcu koje privatnici ili država ulažu jer je državni proračun veći nego pojedinačni privatni kapital. Odgovor nije ni u lošem gospodarenju državnim novcem u odnosu na privatnika koji pazi na svaku svoju kunu. Razlog je puno banalniji i leži u društvenom mentalitetu. U velikoj razlici u pristupu radu između zaposlenika u privatnim tvrtkama, svjesnih da njihova egzistencija ovisi o njihovu radu i famoznih javnih djelatnika koji misle da ih hrani nevidljiva ruka koja uopće ne procjenjuje njihov trud i zalaganje. I sve dok se mentalna slika društva vezana uz etiku rada ne počne mijenjati, pomaka neće biti. “Državnim tvrtkama” ostat će jedino mogućnost upošljavanja privatnika na onim poslovima koje njihovi uposlenici ne obavljaju kako treba. Naravno da i u državnim službama postoje savjesni radnici, ali u vanjskoj slici ostaje dojam da su oni u manjini. To se može vidjeti u svakoj bolnici, školi ili općinskoj ustanovi. I to smo svi vidjeli, ali nismo ništa promijenili. Naravno legitiman izgovor uvijek će biti male plaće kao da su u privatnom sektoru puno veće. Treba promatrati i omjer količine posla i zarađenog novca.