Prije šest ili sedam godina moja dobra poznanica napustila je siguran i dobro plaćen posao u jednoj velikoj multinancionalnoj kompaniji i odlučila otvoriti svoju tvrtku.

Prve dvije godine, prema svojim riječima, jedva je preživljavala i uspjevala je nakon što plati sva davanja državi sebi isplatiti dvije do tri tisuće kuna plaće. Nije odustala i danas zapošljava još dvoje ljudi, a i sebi isplaćuje ponešto veću plaću. Tipična je to poduzetnička priča ukoliko se udaljimo od malo većih kompanija i pogledamo iza zastora predstečajeva, upitnih privatizacija i onih nekoliko loših poduzetničkih priča koje pune stupce dnevnih novina općeg tipa.

Moja poznanica spada u onu prerijetko spominjanu većinu poduzetnika koji su na početku mandata ove Vlade čak dobili i svoje ministarstvo za malo i srednje poduzetništvo. I koji su povjerovali da sada kreće na bolje, kako dolazi novi investicijski ciklus i rasterećenje od parafiskalnih nameta – njih gotovo 600. Dvije godine kasnije čini se da je ministarstvo sve što su i dobili jer nakon toga ostala su samo obećanja. Međutim, sada su krenule i uvrede. Ministar  financija  Slavko Linić tako je poduzetnicima poručio kako su baš oni krivi za izostanak investicija, a ministar Mirando Mrsić upozorio ih je kako moraju malo više brinuti o radnicima. Jeftini populizam tako je okrenuo topove prema poduzetnicima i stavio ih u poziciju da se moraju sramiti što su uopće pokušali nešto napraviti ili pokrenuti. Natjerani da reagiraju poduzetnici su čak ponovili kako nude državnom vrhu dijalog i svoje ideje kako pokrenuti hrvatsko gospodarstvo, pomalo naivno pomislivši kako to Vladu zanima.

Kako prozivka nije još jedan pokušaj prebacivanja krivnje na druge.U zapadnom krugu, onom kojem toliko želimo pripadati, poduzetnici su stup društva, cijene se jer zapošljavaju ljude, potiču inovativnost i jer su spremni riskirati. Njemačka počiva na malim i srednjim obiteljskim tvrtkama, a vlada SAD-a ovih dana raspravlja kako snažnije potaknuti startup tvrtke na zapošljavanje radnika (poreznim rasterećenjem). Ako pogledamo samo ta dva primjera razvidno je kako niti jednom političaru u tim državama ne pada na pamet čak ni u vrijeme izbora prozivati poduzetnike. Možda se pokoja rasprava i povede o burzovnim mešetarima te regulativi i nadzoru financijskih institucija, ali poduzetnike nitko ne proziva.

Njima se dapače pokušava pomoći i to ne iz nekog posebice altruističkog razloga već zato što upravo oni revno pune proračun, što izravnim davanjima državi, što zapošljavanjem ljudi. Naša Vlada koja se previše bavi opravdavanjem – zašto nema izravnih stranih ulaganja, zašto je deficit proračuna sve veći ili zašto je pao izvoz – trebala bi razmisliti o promjeni smjera. Bilo bi poželjno sjesti s poduzetnicima i saslušati njihove prijedloge. Bilo bi ispravno olakšati poslovanje malim i srednjim tvrtkama i pojednostaviti proceduru zapošljavanja.

Bilo bi u redu pokrenuti socijalni dijalog s poslodavcima i sindikatima. Prije svega toga trebalo bi se odmaknuti od jeftinog populističkog prozivanja i traženja krivca jer to ne samo da više ne prolazi kod građana već i troši dragocjeno vrijeme koje je ostalo ovoj državi da krene naprijed. A put prema boljitku koliko god to zvučalo otrcano bez poduzetnika nije moguć. Što vodi do jedinog mogućeg zaključka – ako se poduzetnicima poslovanje već ne olakšava, bilo bi u najmanju ruku pristojno da ih se ne vrijeđa.