Prije nešto više od godine dana, u ljeto 2012. godine, eurozona se, suočena s rastućim strahovima od izlaska Grčke i neodrživo visokom cijenom zaduživanja Italije i Španjolske, doimala kao da je na samom rubu kolapsa.

Danas se taj rizik da bi se ova monetarna unija mogla raspasti značajno smanjio, no čimbenici koji su ga potaknuli uglavnom su i dalje neriješeni. Nekoliko događaja pridonijelo je smirivanju spomenute situacije. Predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi obećao je učiniti "sve što bude potrebno" za spas eura te to obećanje ubrzo i institucionalizirao pokretanjem programa "izravnih monetarnih transakcija" Europske središnje banke kojime je otpočeo otkup državnih obveznica država članica eurozone koje su zapale u gospodarske tegobe. Uspostavljen je i Europski sigurnosni mehanizam (ESM) koji na raspolaganju ima 500 milijardi eura za spas banaka zemalja eurozone i državnih vlada. Postignut je i određeni napredak po pitanju europske bankarske unije. Također, Njemačka je konačno shvatila kako je eurozona politički, a ne samo gospodarski projekt.

Krah uvoza
Nadalje, recesija u eurozoni konačno je završila, provedene su određene strukturalne reforme, kao i fiskalna prilagodba. Interna devalvacija također je obavljena, ali samo djelomično, čime se poboljšalo stanje na vanjskoj bilanci. No ispod površinske smirenosti uzrokovane nižim kamatama i manjim rizicima, temeljni problemi eurozone i dalje su neriješeni. Kao prvo, na većem dijelu periferije potencijal rasta još uvijek je prenizak zbog starenja stanovništva i niskog rasta produktivnosti, dok će stvarni rast čak i nakon što periferija 2014. izađe iz recesije, narednih pet godina ostati na razini ispod 1%, što znači da će stopa nezaposlenosti ostati vrlo visoka. Istodobno, javni i privatni dug i dalje su previsoki, a usto i nastavljaju rasti kao udio u BDP-u zbog usporenog ili negativnog rasta proizvodnje. To pak znači da je i problem srednjoročne održivosti neriješen.Trend pada konkurentnosti samo je djelomice preokrenut, s time da je veći dio unaprjeđenja u vanjskoj bilanci cikličke umjesto strukturalne naravi. Teška recesija u zemljama periferije prouzročila je tamošnji potpuni krah uvoza, no niža cijena radne snage nije dovoljno potaknula izvoz.

Euro je i dalje presnažan, što ozbiljno ograničava rast konkurentnosti potreban za poticaj neto izvoza, sve to u vremenu slabe domaće potražnje. Konačno, iako je fiskalno opterećenje rasta sada smanjeno, i dalje je osjetno. Njegovi učinci na periferiji su još naglašeniji trajnim kreditnim stezanjem zbog banaka koje nemaju dovoljno kapitala pa se rješavaju tereta prodajom imovine i sužavanjem kreditnih portfelja.Pravi problem, naravno, počiva u tome što je napredak prema bankarskoj, fiskalnoj, ekonomskoj i političkoj uniji, kakva je prijeko potrebna za održanje dugovječnosti eurozone, jednostavno prespor. Naime, po pitanju posljednje tri točke nije postignut nikakav iskorak, dok je napredak kada je riječ o bankarskoj uniji gotovo neprimjetan. Njemačka se opire sastavnicama raspodjele rizika kakve su nužne u uniji te vrste: zajedničkom jamstvu za depozit, zajedničkom fondu za pomoć nesolventnim bankama, kao i izravnoj dioničarskoj rekapitalizaciji banaka putem ESM-a.

Zatišje pred buru
Njemačka, naime, strahuje da bi se raspodjela rizika ubrzo pretvorila u prebacivanje rizika te da bi se bilo kakav oblik fiskalne unije isto tako pretvorio u "uniju transfera" u kojoj bi bogata središnjica trajno subvencionirala siromašniju periferiju. U isto vrijeme, sam ustroj regulacijskog procesa za financijski sektor pogoduje cikličnosti. Novi Basel III omjer prikladnosti kapitala, nadolazeća procjena kvalitete kapitala i stres testovi od strane Europske središnje banke, kao i pravila za konkurentnost EU znaci su da će se banke morati usmjeriti na prikupljanje kapitala, dakle neće moći financirati prijeko potrebni gospodarski rast. U međuvremenu na periferiji eurozone jača zasićenost štednjom. talijanska vlada nalazi se na samom rubu kolapsa, ona grčka je pod nevjerojatnim pritiskom dok traži daljnje proračunske rezove, dok vlade u Portugalu i Španjolskoj teškom mukom ostvaruju čak i ublažene fiskalne ciljeve na koje su njihovi vjerovnici pristali, dok se politički pritisci samo gomilaju.

Isto tako u središnjici eurozone se pojavljuje zasićenost od spašavanja. Zasad se sporazum središnjice i periferije drži: periferija nastavlja sa štednjom i reformama dok je središnjica i dalje strpljivo financira. No političke napetosti u eurozoni uskoro bi mogle dosegnuti točku pucanja, do čega bi moglo doći ukoliko na izborima za Europski parlament sljedeće godine pobijede stranke iz zemalja periferije koje se protive štednji i stranke iz država središnjice koje se protive financijskom spašavanju i samom euru.Dođe li do toga, novi nalet financijskih turbulencija oslabit će ionako krhak gospodarski oporavak eurozone. Mir koje je veći dio prošle godine vladao na financijskim tržištima eurozone u tom će se slučaju pokazati kao privremeno zatišje pored buru.

© Project Syndicate, 2013.

Financijska pismenost

Financijska pismenost: Znanje koje stvara sigurnu budućnost

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno