Paradoks hrvatskog tržišta rada rijetko je gdje tako očit kao u pitanju ženskih plaća. Iako statistički djevojke i žene nadmašuju muškarce u obrazovnim ishodima, čineći oko 60 posto visokoobrazovane populacije, ta se prednost ne preslikava automatski na njihove bankovne račune. Prema podacima za početak 2026. godine, prosječna neto plaća za žene u Hrvatskoj iznosi 1.500 eura, dok muškarci u prosjeku primaju 1.717 eura, što čini razliku od osjetnih 13 posto. Čak i kada obavljaju potpuno isti posao, žene su u prosjeku plaćene šest posto manje. No, ispod ove sumorne statistike krije se složenija priča o sektorima u kojima su žene uspjele probiti stakleni strop i postaviti nova pravila igre, dokazujući da se trendovi ipak mijenjaju.

Komentar tjedna

Hrvatska ulazi u novu eru EU fondova, ali sljedeća faza europskog financiranja traži drukčiji pristup

Unatoč uvriježenom mišljenju, postoje industrije u kojima žene ne samo da konkuriraju muškarcima, već ostvaruju i osjetno veće prihode. Najsvjetliji primjer su telekomunikacije, jedan od rijetkih sektora gdje žene u prosjeku zarađuju oko 1.890 eura, što je za sedam posto više od njihovih muških kolega. Sličan, gotovo nevjerojatan trend vidljiv je i u tradicionalno muškim bastionima poput strojarstva, gdje žene u prosjeku zarađuju dva posto više, s prosječnom plaćom od 1.713 eura. Kemijska industrija također se ističe kao područje u kojem ženska stručnost dolazi do izražaja, a plaće su u prosjeku 14 posto više za žene, dosežući 1.413 eura. Ovi podaci ruše stereotipe i pokazuju da specijalizirano znanje i vještine postaju ključni faktor u određivanju primanja, nadilazeći tradicionalne rodne podjele.

S druge strane, u najbrže rastućim i najprofitabilnijim sektorima, poput informacijskih tehnologija, rodni jaz i dalje postoji, ali to ne sprječava žene da ostvaruju iznimno visoke prihode. Unatoč razlici od 22 posto u korist muškaraca, IT sektor ostaje jedno od najplaćenijih područja za žene, s prosječnom neto plaćom od 1.581 euro. Vrh ljestvice najplaćenijih zanimanja u Hrvatskoj zauzimaju specijalističke pozicije u medicini i zrakoplovstvu. Primjerice, anesteziologinje i liječnice specijalistice često premašuju primanja od 2.500 do 3.000 eura, a žene su sve zastupljenije i u drugim visoko plaćenim ulogama poput IT arhitektica ili pilotkinja, gdje se prosječne plaće kreću iznad 2.700 eura. Ove brojke potvrđuju da, iako put do vrha može biti teži, nagrade su značajne.

Ipak, uspjeh žena u pojedinim sektorima ne smije zasjeniti dublje strukturne probleme koji održavaju ukupni jaz u plaćama. Jedan od ključnih razloga je neravnomjerna raspodjela neplaćenog kućanskog i skrbničkog rada, gdje žene u Hrvatskoj tjedno obavljaju gotovo 20 sati više neplaćenog posla od muškaraca, što je među najvišim stopama u Europi. Ova skrivena smjena ograničava njihovu dostupnost za prekovremeni rad, napredovanje i dodatne projekte. Nadalje, žene i dalje čine većinu zaposlenih u sektorima s tradicionalno nižim primanjima, poput obrazovanja (80,6 posto žena) te zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (77,9 posto žena). Iako su ti poslovi ključni za funkcioniranje društva, financijski su manje vrednovani od sektora u kojima dominiraju muškarci.

Razlika između javnog i privatnog sektora

Analiza plaća otkriva i značajnu razliku u rodnoj ravnopravnosti između javnog i privatnog sektora. U javnim i državnim tvrtkama rodni jaz u plaćama znatno je manji i iznosi oko 3,9 posto, što je rezultat transparentnijih platnih razreda i kolektivnih ugovora koji ostavljaju manje prostora za diskrecijske odluke i pregovore. S druge strane, privatni sektor pokazuje znatno veće nejednakosti. U nekim industrijama, poput drvne industrije ili određenih uslužnih djelatnosti, razlika u plaćama na štetu žena penje se i do 25 posto. Ta diskrepancija ukazuje na to da su u privatnom sektoru i dalje prisutne nesvjesne predrasude i manjak transparentnosti, što ženama otežava postizanje jednakih uvjeta, osobito na višim i menadžerskim pozicijama.

Put prema ravnopravnosti

Posljednjih nekoliko godina Hrvatska je uvela niz zakonskih promjena s ciljem smanjenja nejednakosti. Izmjenama Zakona o radu i Zakona o ravnopravnosti spolova uvedena je obveza veće transparentnosti plaća te su postrožene kazne za nepoštivanje antidiskriminacijskih pravila. Tvrtke s više od sto zaposlenih sada su dužne imati uspostavljene interne procedure za rješavanje problema nejednakosti. Istovremeno, Vlada, uz pomoć sredstava iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, ulaže značajna sredstva u izgradnju i nadogradnju vrtića, s ciljem povećanja dostupnosti predškolskog odgoja. Proširenje pristupa priuštivoj skrbi za djecu i starije osobe ključno je za smanjenje tereta neplaćenog rada koji nesrazmjerno pada na žene, čime im se otvara prostor za puniji angažman na tržištu rada i lakše napredovanje u karijeri. Iako su ovi koraci obećavajući, stvarni učinak na smanjenje jaza u plaćama tek će se vidjeti u godinama koje dolaze.