Gorka noć za Donalda Trumpa imat će velike posljedice na cijeli svijet. Plavi tsunami zapljusnuo je Ameriku i potopio republikance na međuizborima. Trump je izgubio velik dio svoje političke moći u posljednje dvije godine vlasti.

Trumpovi republikanci na izborima na polovini predsjedničkog mandata izgubili su većinu i u Senatu i u Zastupničkom domu, u oba doma američkog Kongresa. To se posljednji put dogodilo prije točno 20 godina, Georgeu W. Bushu Jr. 2006.

Sudar s realnosti

Američki birači poslali su Trumpu poruku koje se najviše bojao: dosta je! Dobio je ono što najviše prezire – političku poruku koju ne može izbrisati objavom na društvenim mrežama, proglasiti lažnom viješću ni poništiti predsjedničkim dekretom ili vetom.

Debakl Republikanske stranke upozorenje je predsjedniku koji je počeo vjerovati da je država njegov privatni posjed, institucije njegova produžena ruka, a zakoni tek neugodna formalnost koju treba zaobići kada zasmeta. Trump je politiku pretvorio u politički reality show: sve mora biti spektakularno, svi moraju biti ili s njim ili su protiv njega, a svaki protivnik mora biti ponižen, diskvalificiran ili proglašen neprijateljem Amerike. Ali i najglasniji politički spektakl jednom se sudari sa stvarnošću. A ta stvarnost su životni standard, cijena benzina, računi za struju, inflacija i strah običnog čovjeka za vlastitu budućnost.

Upravo je tu Trumpova politika počela pucati. Rat protiv Irana, umjesto demonstracije američke neograničene moći, pretvorio se u skupu avanturu čije posljedice plaćaju američki građani. Jer birač može mnogo toga oprostiti političaru, ali teško mu je objasniti zašto mora skuplje plaćati gorivo i hranu zbog rata čiji mu ciljevi nisu jasni, a rezultati još manje.

I tu dolazimo do najvažnije poruke ovih izbora: demokracija možda jest spora, često komplicirana i frustrirajuća, ali još uvijek ima mehanizme kojima može zaustaviti one koji pomisle da su iznad nje. Trump je dvaput osvojio Bijelu kuću, ali nije osvojio pravo da Ameriku pretvori u svoju osobnu kompaniju. Posebno je važno što su birači pokazali da nisu spremni beskonačno prihvaćati politiku podjela, prijetnji i političke odmazde. Američki politički sustav upravo je zato i zamišljen kao sustav ravnoteže i kontrole vlasti. Predsjednik nije država.

Ipak, ne treba se zavaravati: pobjeda demokrata nije automatski pobjeda liberalne demokracije. Ona je poraz jedne konkretne politike i jednog načina vladanja. Demokrati sada moraju pokazati da znaju ponuditi više od otpora Trumpu. Moraju ponuditi program i rješenja. Jer ako se njihova pobjeda svede samo na slavlje zbog republikanskog poraza, otvorit će prostor za novi uzlet populista. No šira međunarodna slika daje razloga za optimizam. U nizu zemalja raste otpor autoritarnim političarima, kultu ličnosti i ideji da jedan vođa može prisvojiti državu. Od srednje Europe do Bliskog istoka i Amerike sve se jasnije pokazuje da birači ne žele vječnu vlast političkih autokrata. Tome svjedoče izborni porazi i politička slabljenja lidera koji su godinama gradili vlast na uvjerenju da su jedini sposobni zaštititi naciju, obnoviti njezinu veličinu i obračunati se s navodnim unutarnjim neprijateljima. Orbán, Vučić i Netanyahu, svaki u drukčijem kontekstu, suočavaju se s činjenicom da vlast nije neograničena. Posljednji izborni rezultati pljuska su liderima koji su vladali po načelu: država, to sam ja!

Bankarstvo se mijenja

Kad ste posljednji put čekali u redu u banci? Sve više poslova obavljamo preko mobitela, a to je tek početak

prostran, obiteljski suv

Dacia Bigster: veliki SUV već od 22.100 eura

No možda je važnije od pojedinačnih poraza to što se mijenja politička atmosfera. Populizam je godinama uspijevao uvjeravati birače da je liberalna demokracija slaba, neodlučna i nesposobna odgovoriti na krize. Poruka je bila jednostavna: institucije su prepreka, kompromis je izdaja, a snažan vođa jedino je rješenje. Danas se, međutim, sve više pokazuje da populistička obećanja imaju rok trajanja. Kada se sudare s ratovima, inflacijom, gospodarskom nesigurnošću i svakodnevnim problemima građana, isključivo nacionalistička retorika pretvara se u praznu političku predstavu.

Populizam nije nestao, ali njegova privlačnost više nije neupitna. U tom kontekstu posebno je zanimljiva Alternativa za Njemačku (AfD), stranka koja je od euroskeptičnog pokreta izrasla u snažnu nacionalističku i populističku političku opciju. AfD posljednjih godina maršira njemačkom političkom scenom, koristi nezadovoljstvo migracijskom politikom, gospodarskom krizom i nepovjerenjem prema centrističkim strankama. Međutim, i u AfD-u pojavljuju se znakovi političkog prilagođavanja. Poučena iskustvima Brexita, gospodarskim posljedicama izlaska iz Europske unije i složenim odnosima europskih država, stranka je posljednjih tjedana znatno ublažila svoje radikalne stavove o napuštanju EU i eura. Sada naglašavaju potrebu za promjenom europskih institucija, vraćanjem više ovlasti nacionalnim državama i preoblikovanjem Unije iznutra. Činjenica da se i populističke stranke moraju prilagođavati biračima pokazuje da demokratski pritisak djeluje.

Najveća prepreka povratku liberalne demokracije je gospodarska nesigurnost. Građani koji teško podmiruju račune i osjećaju da njihova djeca imaju manje mogućnosti od prethodnih generacija često gube povjerenje u institucije. Populisti takvo nezadovoljstvo pretvaraju u politički kapital, nudeći jednostavne odgovore na složene probleme i pronalazeći krivce među migrantima, elitama, političkim protivnicima, medijima… Liberalna demokracija ne može se obnoviti samo pozivanjem na ustavne vrijednosti. Ona mora pokazati da može osigurati pristojan život, dostupno obrazovanje, kvalitetno zdravstvo i sigurnost.

Populistička politika često počiva na podjeli društva na “domoljube” i navodne izdajice. Takva podjela razara mogućnost kompromisa i pretvara političko natjecanje u borbu za opstanak. Kada birači počnu vjerovati da bi pobjeda protivničke stranke značila propast države, demokratska pravila postaju manje važna od političkog cilja.

Veliki problem je i kriza povjerenja u medije, institucije, znanost. Dezinformacije, teorije zavjere i algoritmi društvenih mreža stvaraju informacijske mjehure u kojima građani sve teže razlikuju činjenice od političke propagande. Populistički lideri pritom ne moraju uvjeriti sve građane u vlastitu istinu. Dovoljno je da ih uvjere kako nijedna istina ne postoji i da su svi mediji, sudovi i znanstvenici jednako korumpirani.

Poruka i Putinu

Velika prepreka je i međunarodna povezanost autoritarnih režima. Rusija i drugi autoritarni akteri koriste propagandu, gospodarske veze, političke kontakte i digitalne tehnologije kako bi oslabili povjerenje u demokratske države. Liberalna demokracija danas se ne brani samo unutar nacionalnih granica. Trumpov poraz na poluvremenu drugog mandata opomena je i Rusiji, zemlji u kojoj je Putin od države napravio instrument vlastite moći, a rat pretvorio u temelj opstanka. Ondje je demokratska smjena vlasti mnogo teža jer su institucije, mediji i politička konkurencija sustavno podređeni režimu. Ali ni autoritarni sustavi nisu vječni. Njihova najveća slabost često je upravo ono što smatraju svojom najvećom snagom – uvjerenje da su nepobjedivi.

Ovi američki izbori imaju značenje koje nadilazi američke granice. Oni nisu kraj populizma, ali jesu dokaz da njegov uzlet nije nezaustavljiv. Da birači, kada osjete posljedice bahate i neodgovorne vlasti, mogu povući crtu. Najvažnija poruka ovih izbora je da je demokracija još živa i da ima snagu za samoobranu.