Prije stotinjak godina ekonomist i politolog Joseph Schumpeter ustvrdio je da je središnja vrijednost nekog tržišnog gospodarstva upravo njegova moć inovacije. Bio je mišljenja kako je tradicionalni fokus ekonomista na konkurentna tržišta sasvim pogrešan te da je od ključne važnosti konkurencija za tržišta, a ne konkurencija na tržištu.

Konkurencija za tržišta potiče inovacije. Prema tom stajalištu, u dugoročnom bi smislu niz monopolista koji bi slijedili jedan za drugim doveo do višeg životnog standarda. Schumpeterovi zaključci nisu prošli neopaženo i bez pokušaja osporavanja. Naime, monopolisti i dominantni poslovni subjekti poput Microsofta mogu čak i suzbiti inovativnost. Ukoliko ih ne kontroliraju protutrustovska tijela, nerijetko se počnu ponašati protivno načelima konkurencije, što dodatno jača njihovu monopolističku moć. Nadalje, tržišta ne moraju biti uspješna u pogledu razine ili smjera ulaganja u istraživanje i učenje. Privatne inicijative ne slažu se dobro s pozitivnim posljedicama za društvo u cjelini: tvrtke mogu ostvariti korist od inovacija koje im jačaju tržišnu moć, omogućuju im da zaobiđu regulativu ili preusmjeravaju sredstva koja bi u suprotnom pripala drugima. 

Država i temeljna istraživanja
No jedan od temeljnih Schumpeterovih uvida i danas je primjenjiv: konvencionalne mjere okrenute kratkoročnom uspjehu nisu nužno poželjne uzme li se u ozbir perspektiva dugoročne inovativnosti/učenja. To se osobito odnosi na zemlje u razvoju i tržišta u usponu. Industrijske mjere kojima vlada intervenira u raspodjelu resursa među sektorima ili favorizira određenu tehnologiju mogu pomoći "mladim gospodarstvima" u procesu učenja. Proces učenja u nekim je sektorima (kao što je industrijska proizvodnja) osjetniji nego u drugima, a prednosti toga procesa učenja, uključujući institucijski razvoj potreban za uspjeh, mogu se iz njih prelijevati i na ostale gospodarske djelatnosti. Takve mjere, nakon što budu usvojene, nerijetko postanu meta brojnih kritika. Često se kaže da vlada ne bi trebala biti uključena u odabir pobjednika te da je tržište puno bolje u donošenju takvih odluka. Međutim dokazi u prilog tome nisu nepobitni, kako tvrde zagovornici slobodnog tržišta. Američki privatni sektor bio je zloglasno loš u raspodjeli kapitala i upravljanju rizikom u godinama neposredno prije izbijanja svjetske financijske krize, a studije pokazuju da je prosječni povrat u gospodarstvo od strane vladinih istraživačkih projekata zapravo viši od onoga projekata iz privatnog sektora, napose zato što vlada više ulaže u važna temeljna istraživanja.

Sjetimo se samo koristi po svekoliko društvo koje se može pripisati istraživanju koje je dovelo do razvoja interneta ili otkrića DNA.No, ostavimo li te uspješne priče postrani, poanta industrijske politike jest da se pobjednici uopće ne odabiru. Umjesto toga, uspješne industrijske mjere uočavaju izvore pozitivnih predmetnosti, odnosno sektora u kojima proces učenja ostvaruje korist za druge dijelove gospodarstva.Promotrimo li ekonomsku politiku kroz oči učenja, dobit ćemo potpuno drugačiju perspektivu po mnoštvu pitanja. Ekonomist Kenneth Arrow ističe važnost učenja kroz praksu. Primjerice, jedini način da saznamo što je potrebno za industrijski rast jest da imamo industriju. To pak možda zahtijeva da osiguramo konkurentnost valutnog tečaja ili povlašteni pristup kreditima za neke industrijske sektore, što su brojne istočnoazijske zemlje učinile u sklopu svojih uspješnih razvojnih strategija

Prekid protoka znanja
Argument za industrijsku zaštitu mladih gospodarstava vrlo je privlačan. Štoviše, liberalizacija financijskog tržišta može ugroziti sposobnost učenja novih vještina koje su ključne za razvoj: kako raspodjeliti resurse i upravljati rizicima.Slično tome, intelektualno vlasništvo sa stajališta učenja može postati medalja s dva lica ukoliko nije dobro osmišljeno. Premda može osnažiti inicijative za ulaganja u istraživanje, može i ojačati inicijativu za tajnovitost, što će usporiti ili prekinuti protok znanja ključnog za učenje te istodobno potaknuti poslovne subjekte da maksimalno iskoriste sve što mogu izvući iz kolektivnog znanja nekog društva te krajnje smanje vlastiti doprinos istima. U ovom se scenariju tempo inovacija usporava.

Općenito govoreći, brojne mjere koje su natovarene na leđa zemalja u razvoju s plemenitim ciljem promicanja uspješne raspodjele resursa danas zapravo onemogućuju proces učenja te stoga vode do dugoročno nižeg životnog standarda. Gotovo sve državne mjere, hotimice ili nehotično, nabolje ili nagore, imaju i izravni i posredni utjecaj na proces učenja. Zemlje u razvoju u kojima su državni čelnici svjesni tih posljedica vjerojatno će puno prije premostiti jaz u znanju koji ih ih odvaja od razvijenijih zemalja. U međuvremenu se razvijenim državama nudi savršena prilika da suze jaz između prosječne i najbolje prakse te izbjegnu opasnost sekularne stagnacije. 

© Project Syndicate, 2014.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’