Dok se očekuje konačni prijedlog promjene Ovršnog zakona, mjere koju je na posljednjim izvanrednim izborima Most postavio kao dio svoje platforme, čini se kako iako on nadilazi promjene u pravima ovršenika koji posjeduju samo jednu nekretninu, fokus javnosti ostaje upravo na toj stavci. Naravno, nitko narodski rečeno "zdravog razuma" ne može osporiti takav prijedlog te negirati činjenicu kako bi u današnje vrijeme svatko trebao imati pravo na krov nad glavom.

Ali u takvom pomalo banaliziranom pogledu na socijalno-ekonomsko stanje u državi leži jedna velika zamka.  Populizam ove mjere i njezin slabašni učinak na opće društveno-ekonomsko stanje razotkriva se kroz samo dvije brojke. Prvo, u Hrvatskoj se godišnje deložira 90-ak vlasnika nekretnina, u većini slučajeva obiteljskih kuća i jako rijetko stanova. Drugo, mjera omogućavanja nužnog smještaja za građane u takvoj situaciju stajala bi državu samo 3,5 milijuna kuna što u ukupnosti hrvatskog proračuna čini iznos koji se mjeri u promilima.

Suvišna revizija u HNB-u
Ove dvije činjenice pokazuju nemjerljivu količinu populizma koja proizlazi iz ove mjere posebice ako se usporede s podatkom da Hrvatska u ovom trenutku ima blokiranih oko 300.000 građana i više od 30.000 poslovnih subjekata. Briga za 90-ak obitelji, koliko god ona bila sa socijalne strane hvalevrijedna, neće riješiti problem nelikvidnosti i siromaštva kojem je izloženo društvo. Tih 90-ak obitelji i na njih potrošenih 3,5 milijuna kuna, koliko god to grubo zvučalo, državu će u usporedbi s gubitkom arbitraže u slučaju franak stajati podjednako koliko dijete stoji lizalica u usporedbi s gubitkom doma. Političko prebacivanje fokusa na deložacije koje je uostalom dovelo do pojave i uspona Živoga zida – suspektne, "anarhističke", "bezprogramske" stranke, dalekosežno je opasno jer one koji odlučuju, ali i one koji ih biraju, pomiče prema marginalnim problemima udaljavajući ih od daleko važnijih stvari.

Slično se u ovom trenutku radi i s borbom oko ulaska državne revizije u Hrvatsku narodnu banku, koja ako se i dogodi, neće pronaći ništa niti promijeniti politiku HNB-a, a potencijalno će još na nas navući i bijes Europske središnje banke. Predlagateljima zakona bilo bi daleko isplativije da se uhvate u bitku s blokiranima i neplatišama nego s deložiranima i HNB-om. Ako krenemo od činjenice da je u ovom trenutku od 300.000 blokiranih veliki broj onih koji su u tom stanju samo zbog neplaćanja pristojbe HRT-u, poslovnom subjektu koji je u vlasništvu države, onda je jasno da izmjenom samo te stavke (ili budimo konkretni, oslobađanjem plaćanja pristojbe za HRT onih koji su socijalno ugroženi) država oslobađa tereta bijede daleko veći broj građana nego što je 90-ak deložiranih koji će dobiti nužan smještaj.

Dugovi velikih ruše male
Slična je situacija i s blokiranim tvrtkama. Država s nekoliko poteza može riješiti njihov problem. Gašenjem ako su nelikvidne i u dubiozama, ali i rješavanjem naplate potraživanja budući da se isto tako dosta takvih tvrtki nalazi u blokadi jer im novac za izvršene usluge duguju velike kompanije, i to vrlo često one u državnom vlasništvu. Dovoljno se sjetiti prošlotjednog skupa dalmatinskih pršutara koji izjavljuju kako ponekad plaćanje svoje robe čekaju i duže od 200 dana. Zamislimo u kojem se stanju nalaze oni ljudi koji ne upravljaju svojim životima zbog dugovanja prema državnoj televiziji ili oni proizvođači koji ne upravljaju svojim poslovanjem zbog velikih neplatiša. Njima su za njihovo stanje najmanje krive poslovne banke, a puno više neučinkovita država koja fokus sa svojih dubioza prebacuje na 90-ak deložacija godišnje.