Nepravomoćno je drugi put osuđeni bivši diler Riječke banke Eduard Nodilo zaradio godinu zatvora više. Za optužbe štetnih ugovora u prvoj raspravi dobio je pet godina. Vrhovni sud je na žalbu Državnog odvjetništva taj dio vratio na novu raspravu, pa je tako dobio šest godina zatvora. U obje je rasprave palo priznanje kaznenog djela, a jedinstvena kazna zatvora povećana je sa 6,5 na 7,5 godina.

Visina kazne zatvora svakako je u vezi s počinjenjem štete od 96 milijuna dolara, no visina štete nije jedini kriterij za određivanje visine kazne zatvora. To su i okolnosti u kojima je djelo počinjeno. Otegotna je upornost u izvršenju djela, a olakotno može biti priznanje. Iako treba vidjeti hoće li kazna ostati, pitanje je stimulira li Nodilov slučaj okrivljenike da priznaju kaznena djela. Sustav koji bi honorirao takvo ponašanje okrivljenika blažim kaznama mogao bi rezultirati bržim suđenjem bez višegodišnjeg angažiranja pravosudnog aparata. Priznanje je značajna olakotna okolnost koja donosi bitno blažu kaznu u sustavima gdje je najvažnija ekonomičnost postupka. Američkim tužiteljima je dopušteno nuditi blažu kaznu i kod teških djela samo da dobiju priznaje. Tržišna orijentacija cijelog društva došla je do izražaja i kod stanja duha represivnog aparata. Američko bi pravosuđe već u prvoj godini od priznanja Nodilu presudilo: stranke bi dogovorile kaznu na temelju priznanja djela, a sud bi to nakon kraće rasprave prihvatio. No načelo ekonomičnosti ide na štetu dokazivanja maksimalne krivnje. Tužiteljstvo se tamo zadovolji manjom razinom krivnje i srednjom kaznom jer tako štedi sredstva i vrijeme suda i tužiteljstva i posvećuje se drugim kaznenim djelima.