Stara i empirijski višestruko dokazana istina jest da igranje s vatrom obično završi s opeklinama. Ista istina, otkada je države i ekonomije, vrijedi za igranje s porezima. Kao u moljaca kad je riječ o vatri, sirenski zov punjenja državne blagajne u očima političarima na vlasti tako je snažan da se svaki glas razuma teško probija.

Dokaz je tome što Banski dvori i dalje ne odustaju od koketiranja s opcijom uvođenja poreza na banke. Iako su probni baloni na tu temu u posljednje vrijeme izostali, neformalnim kanalima kroz bankarske i financijske krugove i dalje se naveliko raspreda o mogućem oporezivanju banaka i efektu koji bi to prouzročilo. Hoće li se najnoviji porez solidarnosti implementirati usporedo s rebalansom proračuna, hoće li samo ublažiti vječni manjak ili poslužiti kao argument sile u pregovorima pri skorim novim zaduženjima države kod banaka… Ideja o porezu možda nije u prvom planu već na čekanju, ali je tu i šteta je već neosporno učinjena.Kad je postalo izgledno da švicarski franak neće tako skoro oslabiti, banke su presjekle s dosadašnjom praksom i počele spuštati kamate na stambene kredite, zadovoljivši se manjim prihodom umjesto da vlasnicima objašnjavaju kronične gubitke. Nevoljko, debelo pritisnute tečajem, bile su spremne otići čak i korak dalje te sniziti cijenu kredita i tvrtkama zaduženim u ‘švicarcima’. Puno više od stambenih kredita, taj bi potez realno mogao imati pozitivan multiplikativni efekt na gospodarstvo i ubrzati šepajući oporavak. Odluka je spremna, u ladici potpisana čeka svjetlo dana. Dok taktizira Vlada, bankari budno prate poteze. Logika je neosporna; zašto se odreći prihoda od kamata i tečaja, a onda još solidarno pridonijeti milijardom-dvije ministru financija? Ili možda ne? I tako, dok ‘švicarac’ ruši rekorde prema euru i nestašno poskakuje prema gore, klijenti grcaju s otplatom, snalažljivije tvrtke dezinvestiraju kapital, gospodarstvo čami čekajući, a banke i Vlada – kartaju.