Doskočice Hotmartina.com i “momci s hotmaila” možda najbolje oslikavaju tko danas u Hrvatskoj ima slobodu raditi veliki biznis. Za to vrijeme, odnosno u posljednjih pet godina, građani se iseljavaju iz Hrvatske u sve većem broju. I dok čekamo reforme, slušamo svakojaka tumačenja zašto se događa to što se događa, čak predlaže uvođenje eura kao način da riješimo gospodarske probleme, možda bi za neko jednostavno i razumljivo objašnjenje trenutačne gospodarske situacije trebalo pitati one koji pakiraju kofere i bježe odavde.

Tada biste čuli mnogo različitih osobnih motiva, ali svima koji sele zajednička je jedna stvar: ovdje su im plaće – preniske! Možemo polemizirati je li to samo stoga što se gospodarstvo temelji na industrijama koje imaju niske profitne margine pa ni ne mogu ponuditi bolja primanja radnicima ili ima još razloga, ali ostaje činjenica da su plaće preniske. I još važnije, ne rastu tempom kao u drugim državama.

Problem velikog poslodavca

Sve je to važno razabrati i onda pogledati preko ograde. Migracije koje se događaju u Hrvatskoj nemaju samo lokalne uzroke. Razumijem da poduzetnici u turizmu u Hrvatskoj teško nalaze radnike za 70 do 80 tisuća kuna bruto godišnju plaću (ako uopće žele zaposliti radnike tijekom cijele godine), ali nisu jedini. Gotovo identičan problem ima i internetski div Google. Jedna od najvećih svjetskih tehnoloških kompanija poslodavac je o kojem sanjaju mnogi Hrvati. Ali ne više i Amerikanci!

Google nudi plaće koje se penju do 150 tisuća dolara bruto godišnje. No, inženjeri mu ne dolaze više s toliko oduševljenja. Umjesto toga sve češće odlaze u Japan i Kinu gdje su plaće još veće. Drugim riječima, migracije radnika nisu ograničene samo na Hrvatsku, ni samo na Balkan ili Bliski istok već se one događaju u cijeloj Europi i dijelom su razlog zašto se Hrvatima otvaraju dobro plaćena radna mjesta na Zapadu.

Digitalna transformacija

Dok se Hrvati sele u Austriju, Njemačku, Irsku i Švedsku u potrazi za bolje plaćenim poslovima za to vrijeme mladi Austrijanci, Nijemci, Irci i Šveđani odlaze u SAD, Japan i Kinu tražiti bolje prilike. Za koju godinu to će činiti i Hrvati bez obzira koliko to sada suludo zvučalo.

Ako ne vjerujete, postavite si pitanje biste li stvarno dvojili preseliti se u Kinu, ako bi vam neka tamošnja tehnološka kompanija, a podsjetimo od tamo su kompanije poput Alibabe, ponudila da u jednoj godini zaradite plaću za kakvu predsjednici uprave Ine, Hrvatskog telekoma, Adrisa, Janafa, Valamara, Atlantica ili Podravke rade najmanje pet godina? Govorimo o plaćama koje se penju do pola milijuna dolara godišnje pa čak i na milijun.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Intervju: Atana Škalko

‘Cijene kave udvostručile su se u godinu dana, a stabilizaciju očekujemo tek od 2026.’

Takvih radnih mjesta globalno je sve više. Potiče ih digitalna transformacija, a potražnja za određenim profilima stručnjaka tolika je velika da potiče globalne migracije. Jedna od najfascinantnijih takvih migracija je ona AI stručnjaka. Vrsni znalci umjetne inteligencije, čak ne moraju imati i neki staž, dovoljno je da skupe dvije do tri godine radnog iskustva i već mogu birati posao gdje god žele na svijetu. Kineski Tencent lani je procijenio da na planeti na kojoj živi više od sedam milijardi ljudi ima svega 300 tisuća stručnjaka za umjetnu inteligenciju.

Vrtoglavo visoke plaće

I tu počinju muke koje ima Google. U SAD-u je prosječna godišnja bruto plaća za stručnjaka za umjetnu inteligenciju narasla na 200 do 250 tisuća dolara. No, globalno čak i početnici, bez radnog iskustva, ali s doktoratom iz tog područja mogu dobiti 300 tisuća dolara plaće.

Kina, koja se pretvorila u najvećeg takmaca SAD-u, već nudi plaće za stručnjake za umjetnu inteligenciju od 250 do 500 tisuća dolara godišnje bruto. Štoviše, razni kineski izvori navode da se u njihovim startupima uz vješte pregovore mogu uz plaću dogovoriti različiti dodaci, koji sumirano vrhunskim stručnjacima mogu donijeti prihod do tri milijuna dolara godišnje. U Japanu je ZozoTown, modna web trgovina, početkom travnja objavila oglas u kojem traži sedam stručnjaka za umjetnu inteligenciju za godišnju plaću od 944 tisuće dolara.

Jagma za stručnjacima za umjetnu inteligenciju tolika je da je Google u Velikoj Britaniji pokleknuo. Plaće dvojice stručnjaka za umjetnu inteligenciju u DeepMindu, britanskom startupu kojeg je preuzeo Google, lani su u Londonu porasle na 345 tisuća dolara bruto godišnje.

Razumijem, sve ovo zvuči suludo, a još luđe ako to uspoređujemo sa stanjem u Hrvatskoj, gdje je bruto plaća od 345 tisuća kuna, a kamo li dolara, vlažan san gotovo svih naših direktora i menadžera.

No, iz svega je vidljivo da će najsposobniji i najtalentiraniji i dalje nastaviti iseljavati, ako zbog ničeg onda stoga što prilike za “svjetske” zarade neće imati u Hrvatskoj. Umjesto toga imat će je primjerice u Kini, komunističkoj državi koja je da bi se pretvorila u svjetski najmoćnije gospodarstvo i osigurala blagostanje svojim žiteljima, poduprla tržišno natjecanje kao osnovni princip od kojeg polazi pri regulaciji gospodarstva.

U Hrvatskoj takav princip i dalje ne prolazi, jer ovdje se, na žalost, zadržalo da su slobodni raditi veliki biznis isključivo oni o kojima se mogu jedino smišljati dovitljive 
doskočice.