Kako to obično biva kad se na javne rasprave nakače političari i svi ostali koji traže svoj komadić koristi, tema zaštite otoka, plaža i pomorskog dobra izgubila je fokus i prebacila se na niske strasti potaknute lažnim lokalpatriotizmom i ksenofobijom. Učinak prosvjeda s ručnicima na Markovu trgu stoga bi mogao biti upravo suprotan od onog što zazivaju prvi ljudi inicijative Pokreta otoka, a to je uvođenje transparentnosti, vladavine prava i gospodarski razvoj sukladan potrebama i javnom interesu otočana i ostalih stanovnika Hrvatske.

Inicijativi Pokreta otoka svaka čast zbog toga što su pokrenuli važnu temu koja muči mnoga mjesta i mnoge poduzetnike, te političare koji žele igrati pošteno i u skladu sa zakonima. Na primjeru neuspjelog pokušaja imenovanja novog koncesionara na Zlatnom ratu na Bolu izvukli su očito slabe točke Zakona o koncesijama, od prijenosa prava na koncesiju do slabih mehanizama kontrole koncesionara i njegove sposobnosti da ispuni uvjete koje potpisuje na mnogo godina. U nekim detaljima ipak su se izgubili, a namjerno ili slučajno, ponešto i zaboravili kad su u pitanju prava i postupci lokalnih uprava.

Bez masovne invazije
Iz javne rasprave koja se razvila stekao se tako dojam da je problem upravljanja plažama i ostalim javnim dobrima samo u jednom zakonu o koncesijama, te da se sprema masovna invazija došljaka koji će zabetonirati i zatvoriti plaže bez znanja ugroženih i bespomoćnih lokalnih stanovnika. Ništa od toga ne stoji. Kako je već poznato, zanemarili su Zakon o pomorskom dobru koji, mada nedorečen i spreman za novu verziju, propisuje i tko i na koji način dodjeljuje različite vrste koncesija na moru, od luka i ribogojilišta do plaža.

Taj isti zakon upravo daje jedinicama lokalne i regionalne samouprave dva alata kojima utječu ili neposredno upravljaju pomorskim dobrom. Prvi je prostorno planiranje jer je upravo prostorni plan taj koji definira koja je namjena kojeg dijela prostora, a što je osnova za dodjelu koncesije. Usto, svaka jedinica lokalne i regionalne samouprave dužna je donijeti plan upravljanja pomorskim dobrom kojim se definira koji dijelovi pomorskog dobra ostaju u općoj uporabi, a koji dijelovi se namjeravaju dati na gospodarsko korištenje. Stoga u potpunosti ne stoji tvrdnja da je lokalna zajednica u potpunosti isključena iz postupka davanja koncesije. 

Ne plaćaju koncesije
Kad govore o javnom interesu otočana, kao da zaboravljaju interese pojedinaca u lokalnim i regionalnim upravama koji se u praksi vrlo često pretpostavljaju javnom interesu. Koncesije na plažama tako se često daju lokalnim komunalnim tvrtkama koje koje bez ikakvog plana i reda dijelove plaža daju u podnajam, bez da se kontrolira kvaliteta ili cijena. Ležaljke i ostali sadržaji se postavljaju i na temelju koncesijskih odobrenja koja daju općine, i tu tek nema kontrole ni transparentnosti. Inspektori tako umjesto deset dogovorenih ležaljki nalaze njih dvadeset, umjesto dva skutera njih pet, plaže se ne čiste dovoljno često, a sve to ugrožava sigurnost posjetitelja. Također nije rijetko da lokalne komunalne tvrtke i ne plate koncesiju, što se navodno događalo i na Bolu.

Upravljanje plažama tako je u mnogim mjestima na moru unosan biznis lokalnih šerifa i njihovih pajdaša, i jao onom tko uleti izvana. Nema tu konkurencije, javnog interesa, tržišne utakmice, održivog razvoja. Samo lova. Dakle, nije problem samo u jednom zakonu već u mentalitetu koji ne podržava provedbu zakona i pravne države, kojem odgovara nered u kojem će zarađivati uvijek isti. Otočani su stoga u pravu kad kažu da država što prije treba donijeti nove zakone, pojačati mehanizme kontrole i ojačati mehanizme pravosuđa koji će omogućiti svima jednako pravo na sudjelovanje u natječajima u skladu s Ustavom. No ostalo je na njima samima.