Prije 7-8 godina sudjelovao sam na skupoj edukaciji za top management na koju me velikodušno poslao bivši poslodavac. Internacionalnu skupinu od 20-ak menadžera, biranih da bi preuzeli vodeće funkcije u grupi  trenirao je vrhunski američki coach. Iako je ambijent osmanlijske kapetanije nad Bosporom bio prekrasan, ideja cjelodnevnog sjedenja na stolcima poredanima u krug s isto tolikim brojem bankara mi je budila nervozu.

Kada je harvardski guru najavio da ćemo čuti nešto što nismo nikada i da će to ostaviti duboki trag na nama, u 10-ak minuta uspio sam se s njim posvađati u pravoj balkanskoj maniri, naravno apsolutno nepotrebno. Iznenada me upitao jesam li ja iz Hrvatske. Nakon potvrdnog odgovora nastavio je "A kada su Hrvati zadnji puta imali svoju državu?" Nije mi se o toj tezi diskutiralo pa sam odgovorio "otprilike 1000 godina". Kada su sluge, ljudi reagiraju na dva načina: ili pognu glavu, rade, a sebi mrmljaju u bradu i potiho rovare ili galame. Ti si od ovih drugih, ali u tome nema nikakvog smisla, ti si kao hardver bez softvera. No i to je normalno, upravljanje se uči stoljećima pa nije čudo da si takav, a isto tako i država – rekao mi je Amerikanac.

Bez stranog tutora
Komentar me razveselio, nismo mi ukleti narod nego narod koji je u tranziciji i koji uči upravljati. Činjenica da su Hrvatima vladali drugi, u kombinaciji s pograničnom zonom s čestim ratovima doprinijela je kulturi koja je spretnija u tome kako zaobići sustav nego ga izgraditi; misli da su svi na vlasti jednaki i da su tu da izvuku korist na štetu naroda, da je onaj tko ne plati porez ili zaobiđe zakon sposoban, a da je dugoročno planiranje izmišljotina.

Težak život učinio nas je i ljubomornima, ne opraštamo neuspjeh, a još manje uspjeh. Najmanje volim tezu da se to ne može promijeniti i da Hrvatima treba strani tutor. Pomaka na bolje ima, vide se i do njih će svakako doći, pitanje je koliko brzo i gdje će u to vrijeme biti narodi oko nas. Hrvatska je krasna domovina, nažalost ima malo stanovnika, ali sposobnih i prilagodljivih. Smještena je u Europi, s korektnim obrazovanjem, još uvijek prihvatljivim deficitom i stabilnim prihodima od turizma. Mala je kao tržište, ali bi se stoga s njom trebalo lako upravljati. Problemi prevelike javne potrošnje, neefikasne uprave, lošeg pravosuđa i prenormiranosti nisu mali, ali niti najveći na svijetu.

Nismo bez znanja
Ako postoji volja onih koji vode zemlju i većine građana, uz nešto znanja koje se kod nas može naći, dovoljno odlučnosti, zajedništva i podrške, većina se njih može u relativno kratkom roku riješiti.HPB je primjer "u malom" da je moguće. Doduše prijatelj mi je rekao da sam u zadnje dvije godine ostario za četiri, no to možda nema veze s bankom. Žao mi što nemam originalniju misao za ovu kolumnu, ali naši su izazovi ustvari puno manji nego što nam izgledaju, samo ih naš mentalitet čini teško rješivima. To se može promijeniti, a ja se nadam da ću to dočekati dok sam još radno sposoban.