Kako po novom pravnom režimu ostvariti zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i pritom zaraditi milijun kuna? Tako bi glasilo hipotetsko pitanje u kvizu, a nudilo bi nekoliko odgovora: potplatiti suca, imati vještog odvjetnika, voditi spor deset godina ili imati vezu kod državnog odvjetnika. Mogući put do dobitne kombinacije po uzoru na kviz otvorilo je novo rješenje Zakona o sudovima. Ostvarivanje zaštite ustavnog prava na suđenje u razumnom roku prešlo je iz ruku nekolicine sudaca Ustavnog suda u ruke brojnih sudaca viših sudova i Vrhovnog suda. Nije nemoguće pretpostaviti da će među tisućama građana iznerviranih sporošću “usluge” sudačkog aparata biti i oni koji će procjenjivati ima li smisla potruditi se doći do većih iznosa satisfakcije.
Izazov nije mali, a tiče se ne toliko svih onih koji godinama nisu došli ni do prvostupanjske presude nego onih koji bi stoga danas htjeli profitirati. Bio bi im, što je logično, najpoželjniji bilo koji iznos koji značajno premašuje nekoliko tisuća kuna obeštećenja. Toliko je satisfakcije građanima određivao Ustavni sud za sve ono, a to su godine muka i obespravljenosti, što se prevedeno na birokracijski jezik zove “neučinkovitost sudstva”.
Gledajući iz perspektive nezavisnosti sudačkog odlučivanja, novo rješenje može za posljedicu imati da se neki suci neće bojati donijeti presudu kojom će u nekom predmetu odrediti naknadu od milijun kuna. Gleda li se iz perspektive percepcije o raširenosti korupcije u sudstvu, onda tek nije moguće isključiti presude s većim naknadama od simboličnih koje je davao Ustavni sud. No kako profesionalno gledajući postoje i nepravomoćne presude kojima suci krše ljudska prava, pitanje je što tome skloni suci mogu raditi ako imaju “alibi” da su, stajući na stranu ljudskih prava, morali odredili značajne svote obeštećenja.

Navodno su ipak postavljene brane bogaćenju na račun neefikasnog sudstva i države koja bi to financirala. Suci su educirani da trebaju slijediti isključivo praksu Ustavnog suda. Za razliku od odluka Ustavnog suda na koje se stranka nije mogla žaliti, sada je žalba izrijekom propisana. To bi značilo da će državni odvjetnici dežurati kako bi se izbjegla mogućnost da na razini prvostupanjskih odluka u tim postupcima država ostane kratkih rukava.
Tek će se vidjeti jesu li to dostatni osigurači da neće biti ni jedne sudske odluke kojom će se iz državnog proračuna netko ipak “masno” naplatiti. No, ako i dođe do odstupanja od prakse Ustavnog suda, pa država mora platiti visoke naknade, neće biti načina da se država regresira od suca. Za odgovornost suca u bilo kojem slučaju dugotrajnog suđenja ključno je postojanje visokog stupanj odgovornosti, poput umišljaja i slično. Trajanje tih postupaka pred Ustavnim sudom približilo se dvogodišnjem prosjeku, a broj predmeta koji su već dobili redovni sudovi povećat će im neefikasnost. Uz problem koje hrvatsko pravosuđe ima zbog 1,4 milijuna neriješenih predmeta i dugogodišnjeg trajanja sudskih postupaka, za građane to znači novu prijetnju ustavnom prava na suđenje u razumnom ruku uz mogućnost da neki ipak zarade i milijun kuna.