S "deadlineom" središnje banke pred vratima, Hrvatska poštanska banka ulazi u završnicu utrke za kapitalom. Sportskim rječnikom rečeno, radi se o produžecima budući da je potrebni novac HPB trebala riješiti još krajem lipnja, no supervizija HNB-a odlučila je državi progledati kroz prste ne bi li se uspjela "skubicirati" i odraditi dokapitalizaciju. Ne dođe li do uzmicanja investitora u posljednji čas, najnovije povećanje kapitala trebali bi iznijeti fondovi za gospodarsku suradnju, mirovinci i Agrokor za najmanje trećinu iznosa, a ostatak pribaviti država.

Meksička sapunica
Priča o HPB-ovoj potrazi za kapitalom u maniri je najboljih meksičkih, ili tko voli turskih, sapunica. Prema HPB-u se vlasnik ponaša kao maćeha dozvoljavajući da godinama balansira na rubu manjka kapitala, istovremeno očekujući da za tržišni kolač bori s gigantima iza kojih stoje milijarde eura privatnog kapitala. Još je gore što spomenuti vlasnik nije sasvim siguran što bi s njom: HPB je malo strateška banka u koju se polažu velika očekivanja da će biti kreditni zamašnjak, a malo neželjeno dijete kojem se traži novi vlasnik.

A najgore od svega, vlasnik se mijenja sa svakim novim šefom Banskih dvora pa u tom tonu, više manje, slijede valovi promjena menadžmenta u Jurišićevoj. U takvoj papazijaniji likova, gospodarskih programa i vizija što bi Poštarica trebala biti, najmanje se vodi računa o tome što HPB-u zapravo treba. A nasušno mu treba privatni vlasnik, koji će se fokusirati samo na profit: zato će se držati uzusa tržišnog poslovanja, posuđivati tuđi(!) novac kredibilnim klijentima koji će ga biti u stanju vratiti s kamatama. Sva kvazi-patriotska naricanja kako nam je potrebna državna banka koja će kreditirati hrvatske interese (kako, molim?) su obična bapska naklapanja. Povijest dokapitalizacija HPB-a u posljednjih 5-10 godina upravo je najbolji dokaz. 

Patriotski kriminal
"Patriotizam" je (pre)često prerastao u prizemni kriminal ili se u najboljem slučaju radilo o naprosto promašenim poslovnim odlukama politički postavljenog menadžmenta (čast iznimkama). Rezultat toga je bilo nevraćanje kredita, topljenje kapitala i gomilanje gubitaka koje su onda sanirali porezni obveznici. I tako godinama, a sve pod egidom nacionalne banke. Ironično, situacija oko HPB-a neodoljivo podsjeća na sanacije banaka iz 90-ih. Premda bi čovjek mislio da smo nešto naučili u igri koja je stajala oko 13 milijardi kuna kako je izračunao Velimir Šonje (a ne 80 milijardi što je nekako postala općeprihvaćena "istina"), vrijedi ona stara da se povijest ponavlja. Saniranje i prodaja banaka uništenih lošim odlukama političkih poltrona (što su dijelom bile i sanacije najvećih poduzeća u portfeljima tih banaka) je razlog što danas više od 85 posto bankarskog tržišta u stranom vlasništvu.

Začarani krug 
Danas one posluju u pravilu bez problema (ne računajući potrese poput slučaja franak koje im stvara država), a eventualne teškoće rješavaju privatni vlasnici, nikako ne državni proračun. Hoće li se isto moći reći za HPB ili za Croatia banku koja je sličan "primjer u malom" za nekoliko mjeseci? Ili će, unatoč planu restrukturiranja, mukama da uvjeri Europsku komisiju državna dokapitalizacija nije spašavanje već investicija u budućnost, nakon bjesomučnog obilaženja privatnih ulagača, za godinu ili dvije, banka naći u istoj poziciji?

Samo ove godine HPB-u je trebalo oko 800 milijuna kuna kapitala kojeg su "pojeli" prošlogodišnji gubici zbog čišćenja i rezervacija. Od toga je 250 dala država pretvarajući depozite u kapital, a kroz par dana mora se naći još 550 milijuna, od čega najmanje trećinu mora doći od privatnih ulagača da bi Bruxelles dao zeleno svjetlo.  Ima li smisla da se začarani krug ponavlja i da proračun, pun rupa kao švicarski sir, neprestano ulijeva stotine milijuna kuna kako bi državni ponos i dika u bankarskom sektoru jedva uspijevala držati korak s konkurencijom?