Pod pritiskom svojih građana kojima je kriza srušila životni standard, talijanska vlada pritisnula je banke i ograničila im mogućnost da na teret njih održavaju jednake stope dobiti kao prije krize.

Tamošnje su banke, naime, imale pravo naplaćivati enormne naknade za boravak klijenata u minusu. Ako je, primjerice, koristio 200 eura minusa, klijent je plaćao kamatu kao da koristi svih (primjerice) odobrenih 2000 eura, no zakonodavac je takvoj praksi stao na kraj od polovice godine. Dvije najveće talijanske grupacije, UniCredit i Intesa Sanpaolo, u čijem su vlasništvu i dvije najveće domaće banke – Zagrebačka banka i PBZ, zbog toga su u samo tri mjeseca ostale bez 220 milijuna eura prihoda od kamata. Preračunato u domaću valutu, samo dvije banke u četvrt godine izgubile su više od milijardu i pol kuna prihoda.No ne zarađuju samo talijanske banke enormne iznose na minusima. Iako takva praksa obračuna minusa nije ni bila dopuštena u Hrvatskoj (kod nas banke smiju naplatiti kamatu samo na iskorišteni dio prekoračenja), minusi po tekućim računima su zlatna guska za banke. Eto primjera, banke su zahvaljujući kreditima stanovništvu u devet mjeseci naplatile 7,6 milijardi kuna kamata. Na stambene kredite koji su prvi u središtu interesa javnosti otpada 30 posto tog iznosa ili 2,4 milijarde kuna, nešto sitno za autokredite i kreditne kartice, dok više od polovine svih kamata banke uberu na stavci “ostali krediti”. U tu maglovitu statistiku ubrajaju se razni potrošački i gotovinski krediti, a znatan dio čine “minusi” na koje su kamate primakle zakonski limitiranoj gornjoj granici od 14 posto. Da smiju, banke bi tu granicu probušile kao švicarski sir.Pa ipak, unatoč financijskoj izdašnosti o “minusima” u javnosti se malo govori, a mnoge kritike na ponašanje banaka promaše cilj. Krediti po tekućim računima sa strane poslovne politike su ingeniozan proizvod. Odobravaju se u relativno malom iznosu prema pojedinačnom klijentu pa je izloženost banke mala, a rizik disperziran na široku bazu klijenata. Tako malen rizik dolazi u paru s neproporcionalno visokom cijenom – na samoj granici lihvarenja. Klijenti s druge strane život u minusu uopće ne doživljavaju kao kreditiranje, već normalno stanje, a mjesečne iznose kamata gotovo i previđaju. Stoga mogu banke govoriti kako im klijenti u minusu nisu cilj, već da im je taj kredit samo pripomoć za crne dane. Da je tome tako ne bi šakom i kapom odobravale prekoračenja u visini tri plaće niti mamile klijente drugih banaka minusima na dar. Činjenica jest da od financijski najrastegnutijih građana najbolje žive.