Na vijest da je osam banaka ili svaka četvrta ove godine poslovala s gubitkom moglo bi se reći – došao vrag po svoje. Ali samo za male banke.

Ne računajući Hrvatsku poštansku banku koja je umjesto po ekonomskim očito navigala novac političkim linijama, banke gubitaši su minorni igrači koje zajedno ne drže ni 2 posto tržišta! Čak šest od osam u rukama je talijanskih vlasnika, što bi samo po sebi bilo indikativno da nije činjenice da je najprofitabilnija Zagrebačka banka u vlasništvu talijanskog UniCredita. Loš rezultat u prvoj polovici ove godine tek je vrh sante. Svaki bankar će reći da su male u samom startu korak iza onih većih. Njima je teže do novca vani jer iza njih ne stoje veliki strani konglomerati. U vlastitom dvorištu pak štednju plaćaju suhim zlatom. Ni središnja banka nije pretjerano zainteresirana za njih; HNB-ov cilj je ionako smanjenje broja banaka na malom tržištu. U takvoj situaciji na tržištu vlada nevjerojatan paradoks: umjesto da si smanje troškove i povećaju dio tržišnog kolača spajanjem, pripajanjem ili nekim vidom međusobne suradnje, vlasnici 20-ak malih banaka tvrdoglavo ne odustaju od “svoje banke“ .No, pat pozicija više nije moguća. Kriza povećava troškove, dobit se nepovratno topi. Ako stručnjaci upozoravaju na daljnje pogoršanje naplate kredita, koliko će uz tih osam do kraja godine skliznuti u gubitak? Možda bi bilo dobro da njihovi vlasnici promisle što je njihov interes prije nego ih kriza izbriše s tržišta. Nažalost, u njihovom slučaju vrijeme jest novac koji im curi kroz prste. Ustraju li na tvrdoglavosti, jednom će se uvijek moći pohvaliti kako su velikim bankarima na pladnju darovali i tu mrvicu tržišnog kolača.