U raspravi o tome jesu li najveće američke financijske institucije postale prevelike postoji more različitih mišljenja. Prije dvije godine, za rasprave o zakonskoj reformi financija Dodd-Frank, rijetki su smatrali da su globalne megabanke problem koji se mora hitno riješiti.

Neki su istaknuti senatori čak tvrdili kako su velike europske banke svojevrstan uzor SAD-u. Prema mišljenju izvršnih direktora najvećih banaka, vlada im ne može ograničiti iznos kapitala jer bi to imalo negativne posljedice po produktivnost i konkurentnost američkoga gospodarstva. Takvi argumenti i dalje se čuju, ali sve više samo iz usta pojedinaca zaposlenih u svjetskim megabankama, uključujući njihove odvjetnike, konzultante i povodljive ekonomiste. Svi drugi promijenili su mišljenje te smatraju da su ti financijski divovi jednostavno postali preveliki i presloženi da bi se njima i na koji način upravljalo, što ima goleme negativne posljedice po opće gospodarsko stanje. A svaki put kada je neki direktor takve banke prisiljen predati ostavku, gomilaju se dokazi da je tim organizacijama postalo nemoguće upravljati na odgovoran način. Wilbur Ross, investitor s golemim iskustvom u sektoru financijskih usluga, nedavno je za CNBC izjavio: "Temeljna je pogreška tih banaka bila što su postale previše sofisticirane, pa je pitanje njihove složenosti puno veći problem od same veličine.

Te su banke postale presložene za kvalitetno upravljanje, a ne samo prevelike". Nakon ostavke Vikrama Pandita s mjesta izvršnog direktora Citigroupa, John Gapper je u Financial Timesu upozorio da "vrijednost dionica Citija iznosi tek trećinu vrijednosti dionica Wells Farga" jer je potonja "stabilna i pouzdana banka", dok je Citigroup postala presložena. Čak se i Sandy Weill, koji je od Citija napravio megabanku, okrenuo protiv vlastite kreacije. Istodobno su vodeći regulatori počeli artikulirati što bi se trebalo poduzeti. Moramo pojednostavniti banke. Tom Hoenig, bivši guverner Banke saveznih rezervi Kansas Cityja, a danas jedan od čelnika Federal Deposit Insurance Corporationa, zagovara odvajanje komercijalnih aktivnosti od djelatnosti vezanih uz trgovanje vrijednosnicama. I Hoenig i Richard Fischer, predsjednik Banke saveznih rezervi Dallasa, naglašavaju da je "presložene" gotovo postao sinonim za "prevelike" po pitanju uspješna rukovođenja. George Will, kolumnist konzervativac, podržao je Fisherovo stajalište. Velike banke dobivaju velike subvencije od poreznih obveznika u obliku izravne zaštite svojih vjerovnika. To im omogućuje prednost u vidu sredstava te na taj način potpuno izobličava tržište.

Te su subvencije opasne jer potiču prekomjerno riskiranje i veliku utjecajnost.  Dan Tarullo, utjecajni član odbora guvernera Feda, pozvao je na uspostavljanje ograničenja veličine najvećih američkih banaka kako bi se ograničila njihova nedepozitarna pasiva kao postotak BDP-a, što je razuman pristup u skladu s postojećim zakonima. Iako je koristio zakučasti jezik centralnih bankara, Tarullo je odaslao vrlo jasnu poruku: kult veličine je propao.Banke imaju iznimno važnu ulogu u svim suvremenim gospodarstvima, no u tu ulogu ne ulazi preuzimanje golemih rizika čiju cijenu plaća cijelo društvo. Hoenig i Fischer imaju ispravnu viziju. Tarullo je krenuo u dobrom smjeru… Oni koji se opiru reformama vjerojatno su insajderi, tj. pojedinci kojima velike banke plaćaju usluge.

Project Syndicate, 2012.

Simon Johnson, bivši glavni ekonomist pri MMF-u, suosnivač ekonomskog bloga  http://BaselineScenario.com, profesor na MIT Sloanu