Nezapamćeno je zanimanje pravnih stručnjaka izazvao Ustavni sud odlukom da krizni porez ostaje na snazi sve dok Vlada i Sabor misle da je to potrebno. U okvirima privremenog trajanja tog izrazito nepopularnog i opasnog za potrošnju zakona to znači da ostaje do kraja 2010., a za neke porezne obveznike čak do kraja veljače 2011. godine.

U stručnim krugovima čuju se na tu političko-stručnu top-temu uglavnom negativni komentari i s velikim zanimanjem mnogi stručnjaci čekaju da vide kakvo će biti objašnjenje mnogih pitanja koje će Ustavni sud morati dati u sklopu publiciranja svoje odluke u Narodnim novinama. Pritom je najzanimljivije to što čak i stručnjaci koji su smatrali da je riječ o ustavnom zakonu dok traje nužda za njegovo uvođenje i čije su pravni argumenti uvelike poslužili Ustavnom sudu da formira svoju odluku sada u prilici da se moraju zamjeriti Ustavnom sudu što je, kako kažu, sklon kompromisu, pa i kukavičluku. To je teška zamjerka stručnjaka koji navode da je sporno što Ustavni sud, odlučujući o tako važnom pitanju o kojem je podneseno 80.000 tužbi građana, raznih udruga, političkih stranaka i predsjednika države, nije vezao kriznu situaciju koja je temelj za ustavnost uvođenja kriznog poreza uz upravljanje državnim financijama u sklopu planiranja i donošenja državnog proračuna za 2010. godinu. Umjesto da se Ustavni sud tom rješenju prikloni kao logičnom izlazu iz nužde koja je nastala jer je neadekvatnim planiranjem javnih financija za 2009. stvorena rupa u prihodima, Ustavni sud je preporučio Vladi da bude pažljiva u vezi s trajanjem krize pa da sama ukine porez ili promjeni stope ako i kada smatra da je to moguće. Tako je nastala zanimljiva situacija koja može kompromitirati ugled Ustavnog suda jer je Zakon o kriznom porezu unatoč odluci Ustavnog suda o njegovoj ustavnosti u vrijeme donošenja i dalje u stručnom smislu sporan. I to u dijelu koji se tiče Ustavnog suda i njegova izbjegavanja odlučivanja o pitanju krize ili nužde kao uporišta za ocjenu da zakon nije neustavan. Pitanja trajanja zakona i trajanja krize usko su povezana, a rješenje je moguće odgovornim upravljanjem državnim financijama. Umjesto da ta pitanja Ustavni sud postavi na svoje mjesto i respektira dužnosti drugih kao Vlade i Sabora pri planiranju i donošenju budžeta, odlučio je odluku o trajanju krize i nakon prestanka krizne situacije prebaciti na Vladu i Sabor. Tako je krizni porez (p)ostao adut za javne financije i kriza može prema tom modelu trajati vječno iako je privremena, a u kontekstu razloga za porez je zapravo prestala.