Trakavica oko Imunološkog zavoda, koja se razvlači kroz već gotovo pet mandata raznih vladajućih struktura, nekim čudom pala je u oko saborskim zastupnicima, koji su očekivano pokazali zavidnu razinu neznanja, neinformiranosti, neobjektivnosti i nekritičnosti prema vlastitom radu. Bio je to redoviti “folklor” od kojeg neće biti ni koristi ni štete, osim što nas je još jednom podsjetio na tužnu sudbinu državne tvrtke s kojom nitko ne zna što bi.

Priča ima nekoliko aspekata o kojima se govori već godinama, uglavnom na način da oporba kritizira a vladajući se prave da nešto rade, i to uglavnom kad ih na to prisili štrajk i slični ekscesi koji im narušavaju ugled. Tako se u nekom trenutku zaista činilo da Kukuriku koalicija ima ambiciju nešto pokrenuti kako bi se riješio problem tvrtke koja godinama proizvodi samo gubitke, nanoseći štetu državnom proračunu i posredno zdravom tkivu gospodarstva.

U nastojanja da se nešto kani pokrenuti povjerovao je i dio investitora, doduše uz upadljiv nedostatak svjetskih kompanija iz biznisa s cjepivima i krvnim derivatima koje radi, odnosno radio je Imunološki zavod.

Istina, bez ikakvih prethodnih analiza poslovanja i procjene vrijednosti kompanije, koja je zbog neprimjerenih uvjeta proizvodnje davnih dana izgubila licencu Svjetske zdravstvene organizacije, a potom i hrvatskog regulatora, država je proljetos izvela predstavu s pozivnim natječajem za Imunološki zavod.

Paket dobrih želja

Na natječaj su se, ruku na srce, javila samo dva respektabilna ulagača koji bi imali ekonomsku snagu ući u veliku investiciju oživljavanja ugaslog Imunološkog, Rajićev Pharmas zajedno s Nexusom te JGL kojeg su zanimala cjepiva. Ponudu Grada Zagreba koja je više nalikovala na paket dobrih želja nitko nije uzimao za ozbiljno, a ni HZZO-ove ideje da spasi proizvodnju u čijem je uništenju dijelom i sama sudjelovala, neplaćanjem i smiješno niskim otkupnim cijenama proizvoda.

Dok su ulagači čekali da se nakon pozivnog raspiše natječaj za obvezujuće ponude, što bi bio jedini način da ulagači, ali i javnost, kroz dubinsko snimanje poslovanja saznaju ima li spasa za 200 radnih mjesta i navodnu stratešku proizvodnju, Vlada je raspustila vlastito povjerenstvo za prodaju udjela u Imunološkom zavodu. Nije da je povjerenstvo imalo neku snagu, no bio je to jedini formalni znak da se nešto radi na slučaju. U međuvremenu je doduše CERP objavio da (otkud sad to?) kreće u procjenu vrijednosti Imunološkog zavoda, no tek nakon što su se radnici koji četiri mjeseca čekaju plaću odlučili na simbolični štrajk – a svaki normalan investitor u ovoj fazi će dobro razmisliti isplati li se ustrajati na pokušaju koji je očito osuđen na propast. Uz to, jedan od njih gotovo je otpao, jer je Milan Bandić kao glavni zagovornik ulaganja Grada u tvrtku završio u zatvoru. Umjesto toga, uspijeva se dobiti privremena proizvodna dozvola od HALMED-a koji je prilikom ranijih oduzimanja dozvola već utvrdio da pogoni Imunološkog nemaju uvjete za proizvodnju. To je potez očajnika, na rubu zakona i strogih regulativa u farmaceutskom poslovanju proveden samo da bi država kupila nešto malo lijekova i pokrpala nekoliko plaća radnicima – Agenciji za lijekove koja podliježe europskim regulativama to se sigurno nije svidjelo, a nije ni ostalim proizvođačima koji uredno ispunjavaju sve stroge zahtjeve dobre proizvođačke prakse. Ali eto, očito je proradio politički pritisak.

Konkurentnije cijene

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Marketing sutrašnjice

PANEL – Mediji i marketing: „Brojke više ne znače ništa ako publika ne vjeruje“

I što sad? Sad su se probudili glasovi birača, saborski zastupnici koji još uvijek pričaju o tome da je Imunološki zavod od strateške važnosti, bez ikakvog pojašnjenja o kakvom se to strateškom interesu radi. Ako je stvar u proizvodima, cjepivima i protuotrovima, to jednako dobro ako ne i bolje rade globalne kompanije čija cjepiva već kupujemo. Istina po znatno većoj cijeni, no opet nižoj od bar 50 milijuna eura potrebnih ulaganja u Imunološki zavod, jer ne radi se tu samo o izgradnji i opremanju pogona, registracije i licence itekako koštaju. Osim toga, cijene proizvoda nakon ulaganja bilo kojeg privatnog investitora morale bi biti konkurentnije, dakle znatno više, pogotovo uz eventualne izvozne ambicije.

Bez konkretnih pitanja

Krvni derivati su druga stvar, ali kako je nedavno konstruktivno primijetio jedan stručnjak iz pharma biznisa, uz znatno manja ulaganja krvne derivate bi mogao raditi i Zavod za transfuziju, kojem bi to bilo prirodno proširenje poslovanja i izvor dodatnog prihoda. Ako je interes 200 radnih mjesta, država je pokopala i neke druge tvrtke i proizvodnju, po čemu se ovo razlikuje? Radnici Imunološkog zavoda već godinama ne rade svoj posao, a sada niti ne primaju plaću.

I da se vratimo na saborske zastupnike. Nitko od njih nije postavio konretna pitanja. Primjerice, zašto je smijenjen Davorin Gajnik, bivši direktor koji je nakon brojnih i čak uspješnih pokušaja da tvrtki omogući rast prihoda, u skladu sa zakonom predao zahtjev za stečaj Imunološkog zavoda, jer je procijenio da se kroz stečajni postupak može spasiti više nego kroz igrice raznih dušebrižnika u prošlosti. Zašto nije nastavljen kakav takav proces potrage za strateškim partnerom i raspisan natječaj za obvezujuće ponude? Zašto se uporno izbjegava doznati istinu o stanju tvrtke i stvarnim ekonomskim parametrima koji bi onda bili osnova za donošenje odluka? Nije valjda da nekom to zaista odgovara.