Oko 300.000 blokiranih građana napokon je došlo u fokus onih koji odlučuju. Nakon burnih političkih godinu dana, stranačkih i međustranačkih previranja čini se kako se sada "stabilna" vlast okreće konkretnim problemima – i to je za svaku pohvalu. Dug od oko 42 milijarde kuna koji se godinama loših, neprovodivih, polovičnih i tko zna kakvih zakonskih rješenja nakupio na leđima građana i tvrtki stigao je na stol aktualne vlasti.

Napokon se ukazala prilika za testiranje liderskih sposobnosti svih aktera državne vlasti, a nekako se u datom trenutku najbolje snašla predsjednica Kolinda Grabar Kitarović okupivši impozantni broj sudionika na okruglom stolu i pokušavši pronaći rješenje mireći na prvu nepomirljive stavove. I kako se god činilo, poruke koje su otišle prošlog tjedan s Pantovčaka na Markov trg bez zamjerke su i svakako mogu poslužiti kao dobra nit vodilja prema konačnom rješenju. Međutim, kako se to obično događa adresiranje jednog problema, onoga vezanog uz najosjetljivije kategorije društva, nije podiglo veo s puno šireg problema.

Stvaranje spirale
Bavljenje pojedinačnim sudbinama ovršenih koji vode ne težak nego neodrživ život, zajedno sa svojim obiteljima, i niz pretužnih i za bilo koje društvo presramotnih priča koje dolaze na dnevnoj bazi iz Udruge blokiranih nažalost je fokus rasprave pomaklo prema traženju trenutnog rješenja, a bez ulaska u dublju analizu izvorišta svih nazovimo ih "zala" kojima su izloženi obični građani. I sada treba jasno i glasno reći da ta "zla" nisu banke – mjesto gdje se obično traži početak i kraj svake priče o ovrhama, već "mišung" dvije svim nama jako svojstvene karakteristike – potrošački mentalitet koji uvijek želi više od mogućnosti, te sada već povijesno ukorijenjena navika neplaćanja.

I koliko god to zvučalo nepopularno bez rješenja te dvije odlike ovoga društva niti jedan zakon koji će štiti prvu nekretninu i tri četvrtine plaće od ovrhe neće pomaknuti društvo. Jer čak i da u ovom trenutku nekim čudom možemo stisnuti "reset" gumb nad cijelim društvom nemamo garancije da za 20-ak godina neće biti isto. Zašto? Zato što dok god se tolerira neplaćanje obveza neće biti niti novca na drugoj strani da se podmire druge obveze. Prevedeno to znači da ako neki poslodavac ne uplaćuje plaće svojim radnicima koji uredno dolaze na posao i rade niti oni neće plaćati svoje kredite i komunalne troškove.  Ali ako taj poslodavac ne plaća plaću radnicima jer pak njega po 300 dana ne plaća veći poslovni subjekt za koji on uredno obavlja posao – i to ponekad i poslovni subjekt u državno vlasništvu – ubrzo je vrlo jasno kako se stvara spirala koja dovodi do blokiranja 300 i više tisuća građana.

A kako se zaključuje neposredno i do demografskog pustošenja jedine države koju imamo. Ta navika neplaćanja koja generira količinu nelikvidnosti s kojom smo suočeni na dnevnoj osnovi nešto je što će biti pravi test liderskih sposobnosti sadašnje ili buduće vlasti. Jer i kada se kratkoročno olakša život onih koji su sada u blokadi treba pripaziti da se ne ostavi gorak okus u ustima onih koji jedva podmiruju svoje obveze kako ne bi bili u blokadi.

Test za društvo
A to je moment koji u priču uvodi naš mentalitet koji s jedne strane diktira da moramo imati najnovije mobitele, najbrže i najveće automobile kao i preskupu odjeću kojom nagrađujemo djecu već u osnovnoj školi, a prečesto to činimo po cijeni da ne platimo nešto drugo – možda vlastite radnike, a možda i ponekog dobavljača. Uostalom to je praksa koju smo tako duboko ukorijenili u društvo da će njena promjena biti test za cijelo društvo ne samo one koji jesu ili žele biti na vlasti. Ipak, prvi koraci su učinjeni, sada je jako važno da se ne stane samo na njima.