Bliži se istinske test zrelosti nove Vlade. Iza priča i bavljenja svjetonazorskim i kadrovskim pitanjima, sigurnim korakom približavaju se pregovori sa sindikatima javnih službenika i državnih namještenika oko povećanja plaće za 180.000 zaposlenih. Naravno, očekivanja obje strane socijalne krivulje su optimistična.

S jedne strane sindikalni čelnici, koji po tko zna koji put u prvi plan stavljaju Vilima Ribića, kao da se potajno nadaju kako će Vlada morati popustiti i poštivati zakon, a Vlada čiji je pregovarač potpredsjednik Božo Petrov, kao da očekuje bespogovorno razumijevanje za tešku stuaciju u kojoj se država nalazi. I jedni i drugi su u krivu. Sindikati zato što njihovi čelnici već predugo žive izvan realnosti – uljuljkani u dobra nadprosječna primanja i sjedala avionske business klase, poručuju kako smo "dugoročno i onako svi mrtvi", bez da nude konstruktivna rješenja.

Vlada, s druge strane, jer na važne pregovora šalje u takvim razgovorima "neiskusnog" Božu Petrova, čiji bi najveći grijeh mogla biti činjenica kako nije dokraja svjestan s čime će se susresti. Ovaj vrući krumpir bit će u usporedbi s postizborni pregovori istinska teška kategorija. U tom svjetlu zanimljivo je kako se u najavama pregovora nigdje ne spominje aktualni premijer Tihomir Orešković, iako se prije svega dva mjeseca i sam hvalio više nego korektnim odnosima sa sindikatima u Plivi. Može se zaključiti kako potez neuplitanja premijera ukazuje da pregovori sa sindikatim nisu ekonomsko nego političko pitanje. Naime, ekonomski pregovori, u trenutnoj gospodarskoj situaciji kada se država zadužuje da bi refinacirala tekuće obveze, uz Europsku komisiju i prekomjerni deficit za vratom, svakako bi bili brzo gotovi.

Sindikati i njihovi čelnici suočili bi se sa besparicom u kojoj država jest i lošim stanjem u realnoj ekonomiji te odgodili očekivane povišice za bolja vremena. U takvim pregovorima bi osoba poput premijera Oreškovića djelovala ozbiljno i ostavila dobra dojam na takve sindikate jer zajedno bi razgovarali o boljitku budućih generacija, bez obzira hoće li one raditi za državu ili poslodavce u realnom sektoru. Međutim, ulazak Bože Petrova u pregovore ukazuje na čistu političku igru i sindikate javnih službenika po tko zna koji put odvojene od hrvatske realnosti. Razumljivo je kako bi na takve pregovore svatko prije poslao političara i psihijatra nego gospodarstvenika.

Nit vodilja razgovora među socijalnim partnerima prije svega bi trebala biti budućnost, a nikako kratkoročno zadovoljenje potreba. I koliko god to zvučalo grubo možda problem nije u onima koje zastupaju nego u onima koji pregovaraju. Na političkoj pozornici dio glasača je odabrao "treći put" i poručio političkim elitama da očekuje promjene. Taj isti dio birača već sada je pomalo nezadovoljan razvojem situacije u kojem su reforme postale floskula, a ne zacrtani put. U nadolazećim pregovorima Petrov zastupa te birače, pa ima i legimitet odbiti zahtjeve sindikata te upravo na tom polju pokazati ozbiljnost svog programa.

Sindikalni čelnici, oni isti kojima je ovo tko zna koja Vlada s kojom pregovaraju, sigurno ne zastupaju birače Mosta ili bi voljeli da je to tako. Jer ako zastupaju iste one koji su legitimitet dali Boži Petrovu onda bi trebali i prihvatiti što im se nudi. Međutim sindikalni čelnici, barem kada je javna služba u pitanju više ni sami ne znaju koga predstavljaju. Da znaju onda bi nudili konstruktivne prijedloge rješenja situacije, a ne otužne fraze "kako smo dugoročno ionako svi mrtvi". Možda bi posramili vladajuće ekonomskom retorikom, a ne svoje članstvo morbidnim kukanjem. A onda bi možda s njima pregovarao gospodarstvenik, a ne psihijatar.