Prije nekoliko mjeseci u uglednom Le Monde Diplomatiqueu izašao je tekst o financijskom sektoru u krizi.

Autor teksta tada je naveo kako je sada biti bankar lakše nego ikada prije. Obilje jeftinog novca koje upumpavaju središnje banke na Zapadu promijenilo je i staro bankarsko pravilo 3-6-3 – kupi novac po tri posto kamate, prodaj ga po šest posto, a u tri popodne otiđi na partiju golfa. To nije daleko od istine. Ključne kamatne stope američkih Saveznih rezervi i Europske središnje banke niže su nego prije, a zaoštravanja monetarne politike još nema na vidiku iako i Bernanke i Trichet o tome povremeno govore. Nema dileme je li ubrizgavanje novca u financijski sektor bilo potrebno. Da ga nije bilo, odnosno da država nije uskočila i majčinski zaštitila banke, “nevidljiva ruka” Adama Smitha jednostavno bi pomela američko i europsko bankarstvo. No bankari kao da imaju pamćenje zlatne ribice pa zaboravljaju da je trenutno obilje novca rezultat njihove kockarske poslovne politike. Neograničeni rast, rekordne zarade i prinosi na kapital, to je bilo bankarsko “pogonsko gorivo” do ljeta 2007. godine. Da apsurd bude potpun, gotovo isti kockarski poslovni postulati opet se vraćaju na mala vrata. Stoga je prošli vikend Banka za međunarodna poravnanja u Baselu okupila najkrupnije svjetske bankare kako bi im održala bukvicu, poput strogog, ali pravednog oca kada poziva na red nestašne dječake. “Ne, ne, to se više ne smije raditi jer vas je država zbog vašeg kockanja morala spašavati, a sada grca u dugovima”, možda je netko rekao u Baselu. No svi zaboravljaju ili žele zaboraviti kako problem nije toliko u pohlepi bankara koliko u samom ekonomskom modelu koji pohlepu potiče i stvara.