Takva ekonomska politika ugrozit će gospodarski oporavak i pogoditi zapravo najsiromašnije, poručio je ovih dana guverner.

Guverner je prvi čovjek Bank of England Mark Carney, a njegova upozorenja o prijetnjama za (britansko) gospodarstvo i građane referiraju se na ekonomske planove i ideje koje iznosi novi šef tamošnjih Laburista Jeremy Corbyn, za koje su Britanci već skovali i pojam "corbynomika". Kod nas još nije lansirana ili se barem dosad nije šire "primila" slična kovanica za populističku politiku (milanomika? lalonomika?…) iako nadahnjujućih izjava, najava i poteza ne manjka. Inspirativnošću ne zaostaje ni šef glavne opozicijske stranke Tomislav Karamarko koji je početkom tjedna premijera Milanovića povodom zakona o švicarcu optužio da je mahniti Djed Mraz koji hoda okolo s tuđom karticom u debelom minusu i dijeli darove. Zvučalo je skoro ohrabrujuće i odgovorno, ali samo dva dana. Onda je poručio da "svi smo mi mahniti djed Mraz".

Sramežljiva središnja banka  
Ni središnja banka nije baš britanski britka i konkretna u kritici aktualnih ekonomskih poteza. To je možda donekle objašnjivo time što, za razliku od britanskog populista Corbyina, političari u Hrvatskoj zasad ipak ne mašu (barem ne izrijekom) i ugrožavanjem neovisnosti centralne banke. U nas su trenutno aktualnija pitanja izravnoga troška i neizravnih ugroza i rizika za makroekonomsku i financijsku stabilnost koji proizlaze iz modela konverzije CHF kredita. Za razliku od niza javnih instituta i stručnih institucija koje su se i proteklih osam mjeseci radije bavile perifernim temama i nišama nego npr. fenomenom švicarca, središnja je banka, doduše, ipak dosta toga rekla o njemu. Istina, bilo je to nekako previše sremežljivo i previše promatrački.

Povlačenje u svoje dvorište 
Nedavno izrađeno mišljenje o prijedloga zakona napisano je veoma jasno i britko. Ali ono nije bilo namijenjeno javnosti već samo na znanje i svijest/savjest predlagaču zakona – Ministarstvu financija odnosno Vladi. Kad je papir ipak ugledao svjetlo dana, ministar i premijer na kritiku i upozorenja reagirali su "ad hominem" obračunom, od zbrajanja godišnje kilometraže guvernera do (napuhanog) iznosa plaća i (neažuriranog) stanja voznog parka vodstva HNB-a. Nakon svega HNB se povukao i dao umirujuće priopćenje u kojemu se referirao isključivo na vlastito dvorište, odnosno pitanje stabilnosti tečaja i bankovnog sustava. O mogućim učincima zakona o franku koji se odnose na ta područja djelovanja HNB-a poručili su da "imaju i odlučnosti i instrumente da održe stabilnost tečaja i bankovnog sustava". Ali time su samo maknute na stranu ocjene o širim posljedicama na gospodarstvo i cijenu financiranja, a čiji bi povratni učinci mogli uvelike premašiti 8-8,5 milijardi kuna troška konverzije koji će jednokratno knjižiti banke. 

Zakon spojenih posuda
Ministra financija je, međutim, potpuno obuzela robinhoodovska neustrašivost. Pa je bankama i ovih dana prijetio da ima municije kojom bi im mogao uzvratiti upuste li se u tužbe, od poreza na bankarsku aktivu do poreza na financijske transakcije. No, čini se da je opet smetnuo s uma efekt zakona spojenih posuda u ekonomiji. O snazi pozicija Vlade dovoljno je podsjetiti na neke brojke koje je u posljednjem izvješću istaknuo i MMF. Bruto potrebe javnog financiranja u Hrvatskoj iznose godišnje 20 posto BDP-a (oko 66 milijardi), a čak 80 posto tih potreba namiruje se iz domaćih izvora, u prvom redu banaka. U tim brojkama sadržano je i refinanciranje kratkoročnog dugova po trezorskim zapisima.

No, više je nego jasno da su i bez trezoraca potrebe (re)financiranja dovoljno velike da samo pola ili jedan postotni bod skuplje zaduživanje predstavlja ozbiljno povećanje troškova servisiranja dugova. Konačno, uz razinu javnoga duga od oko 90 posto BDP-a, tek nešto manjih 80-ak posto BDP-a iznosi zaduženost sektora poduzeća koja bi zbog kraće prosječne ročnosti dugova bila i najizloženija utjecaju rasta premija rizika. Za korporativni sektor samo jedan posto veća prosječna kamata u samo nekoliko godina bi značila milijarde kuna veće troškove financiranja.