Zaštita klime je skupa, ali izostavljanje zaštite još je skuplje. Tako je glasio zaključak Sternova izvještaja donesen prije nekoliko godina. Sve je više ljudi koji troše sve više energije i podižu globalnu temperaturu. Razina mora raste, ledenjaci na Himalaji se otapaju, a o njima ovisi opskrba vodom milijarde ljudi. Sličan zaključak su potvrdile i grafike koje su se moglo vidjeti u Berlinu na konferenciji pod naslovom “Gospodarski rast, zapošljavanje i zaštita klime”, a djelovale su zastrašujuće. Tada je domaćin konferencije, savezni ministar okoliša Sigmar Gabriel, konstatirao da će se s obzirom na očekivani rast stanovništva do 2050. godine za samo stotinu godina stanovništvo na zemlji povećati s dvije i pol milijarde na više od devet milijardi. Ključno je pitanje: kako će ono živjeti? Oni će u biti htjeti živjeti kao mi iako smo mi danas manjina.

Problem sirovina
Naime, u industrijskim zemljama živi manjina stanovništva, samo oko 1,4 milijarde. A do sredine stoljeća potrebe kakve danas ima manjina imat će polovica stanovništva. Ako u idućih 50 godina nastavimo kao u prošlih 50, trebala bi nam dva planeta. Da bi se takav razvitak izbjegao, nužno je efikasnije i odgovornije ophođenje sa sirovinama koje nam stoje na raspolaganju. Sigurno su do sličnog zaključka došli i lideri osam ekonomski najrazvijenijih zemalja svijeta koji su se u Japanu obvezali na dugoročno smanjenje stakleničkih plinova, koji se smatraju glavnim krivcima za globalno zatopljenje i klimatske promjene. Lideri kažu da je taj plan prvi korak k izgradnji konsenzusa o globalnom zatopljenju, dok ekološke grupe kažu da se deklaracija sastoji od praznih riječi.Naime, nakon radnog ručka lidera G8, japanski premijer Jasuo Fukuda objavio je dugoročne ciljeve u vezi s globalnim klimatskim promjenama. Tako su se lideri G8 dogovorili da do 2050. godine smanje ispuštanje štetnih plinova za polovinu. Taj cilj je ujedno najvažniji u deklaraciji od 18 točaka. Kratko nakon toga ministar ekologije Južnoafričke Republike kritizirao je to priopćenje i nazvao ga praznom parolom jer ne sadrži specificirane točke akcije već je još jednom donesen nacrt nečega što tek treba poduzeti. Tako je nekoliko ključnih elemenata u deklaraciji o klimatskim promjenama ostavljeno zemljama članicama G8 da ih tumače po svom nahođenju. Prepolovljenje transmisije štetnih plinova nema određenu godinu jer zemlje članice mogu same odlučiti hoće li ga sprovoditi u odnosu na ovogdišnji nivo ili na osnovi ambicioznih planova iz 1990. Prema kritičarima, sporazumu također nedostaje i vremenska i postotna odrednica za smanjenje štetnih plinova u kratkom i srednjem roku. Sporazum od zemalja očekuje da same definiraju svoje ciljeve. Donosioci plana tvrde da je on više vizija, a bez uključenja ekonomija u razvoju i ostatka svijeta od Sporazuma ionako nema velike koristi. Ako druge zemlje, ponajprije Kina i Indija, ne potpišu sporazum, malo se toga može učiniti. Sada je najveći problem za globalno zatopljenje i budućnost Zemlje povećanje prizvodnje i potrošnje u te dvije države.

Taj problem može se poistovjetiti s problemom presporoga ekološkoga djelovanja velikih zemalja poput SAD-a. Pobornicima ekologije i svim ostalim zabrinutim ljudima i stručnjacima ostaje jedino nada da će se neke stvari promijeniti i da nam plutajući gradovi u budućnosti neće biti potrebni. Da će oceani prestati rasti.Njihovoj nadi u prilog idu dvije činjenice. Prva pokazuje da klimatske promjene – iako se tako čini – ne pogađaju samo nerazvijene. Nije problem samo u Kini, Africi i Indiji već i među razvijenim zemlja. Naime, dokazano je da su klimatske promjene znatno povećale rizik od stradanja usjeva na američkim poljima, a zbog njih se može očekivati i navala agresivnih insekata i drugih životinjskih vrsta. To je problem koji će imati golem utjecaj na američko stočarstvo i ratarstvo u idućih 25 godina. Tu leži nada da će ova ili neka buduća američka administracija pod pritiskom problema koji su pogodili njihove građane, a ne nekih problema koje promatraju na televiziji, poduzeti više toga vezanog uz smanjenje globalnog zatopljenja.

Fond za pomoć
Drugi moment, koji također ulijeva nadu je činjenica da je ekonomija već krenula u borbu s globalnim zatopljenjem. I prije političara i lidera razvijenih zemalja ekonomisti su postali svjesni da su resursi ograničeni te da ih treba zaštiti.Tako je Svjetska banka odobrila osnivanje više milijardi dolara vrijednih međunarodnih fondova koji bi trebali pomoći siromašnim zemljama u borbi protiv globalnog zatopljenja i potaknuti ulaganja u obnovljive izvore energije. Očekuje se da će Fond za čistu tehnologiju raspolagati s barem pet milijardi dolara te da će nuditi kombinaciju zajmova i nepovratne pomoći za projekte koji smanjuju emisije stakleničkih plinova. S druge strane, zaseban i manji Fond za ulaganje u klimu provodit će pilot-projekte koji bi zemljama u razvoju trebali pomoći u borbi protiv posljedica promjene klime diljem svijeta. Očekuje se da će ta dva fonda početi s radom krajem godine, a realizacija odobrenih projekata počet će u 2009. Čak je i američki predsjednik George W. Bush obećao uplatiti u Fond za čistu tehnologiju dvije milijarde dolara tijekom sljedeće tri godine, dok je Japan ponudio milijardu dolara.Kako pokazuje, koliko god bila kritizirana i nova deklaracija G8, nešto se ipak pokreće u smjeru smanjenja globalnog zatopljenja. Hoće li se pokrenuti dovoljno brzo ipak će svjedočiti naši unuci, možda i djeca.