Slučaj Galinec u Podravci postavlja mnogo šire pitanje o informatičkoj sigurnosti u Hrvatskoj. Primjerice ono ima li Ivo Sanader iz svoje ćelije u Salzburgu još uvijek informatički pristup u državnu riznicu, arhive MORH-a ili podatke o zdravstvenim osiguranicima HZZO-a?

To je tim aktualnije kad se zna da je najnovija afera u Podravci razotkrila da je predsjednik Uprave Zdravko Šestak krajem ljeta 2009. iz zatvorske hladovine imao izravan pristup u kompanijin IT sustav. Problem je tim veći jer Podravka ima jedan od najmodernijih i najsigurnijih IT sustava u Hrvatskoj, dok država kao i većina kompanija tek prepoznaje značaj antivirusnog softvera, vatrozida i sigurnosne politike. Možda Ivo Sanader više i nema informatički pristup državnoj riznici jer je previše bio u medijima pa i državni službenik u najzabačenijem dijelu Hrvatske zna da on više nije premijer. No kako itko može vjerovati da pristup državnoj riznici, arhivama MORH-a ili pak podacima HZZO-a nemaju neki bivši državni službenici? U državi koja za razliku od Podravke ne samo da nema cjelovit i kvalitetan IT sustav već nema ni cjelovit i ispravan popis svih svojih službenika teško je vjerovati da poneki, koji više ne sjede u svojoj fotelji, još uvijek nemaju sve svoje stare šifre na broju. Dok konkurentna EU raspravlja o industrijskoj špijunaži i cyberratovanju kakav odgovor na ovaj problem ima Hrvatska? Jedan prilično nekonkurentan.