Jednom sve dođe na naplatu. Više puta tijekom duge povijesti hrvatskog turizma ponavljano je kako se ne može živjeti samo od turizma, kako treba ulagati i u druge industrijske grane, kako nedostaje proizvodnje hrane itd.

Svaki put poruka je bila ista: turizam sam ne može uzdržavati državu i puniti proračun ako iza njega ne stoji infrastruktura. I to ne samo ona cestovna ili kanalizacijska već i ona proizvodna i obrazovna. Nakon što smo doznali da će većina turističkih radnika biti uvezena jer kod nas nema sezonaca, sada smo obaviješteni kako će hotelijeri ove sezone zbog poskupljenja hrane i energenata izgubiti 200 milijuna kuna. Sada i oni traže interventne mjere i zaštiti od Vlade. Međutim, nitko ne poteže pitanje kako je sada kasno i kako turizam prolazi isti put kao i sve druge grane privrede. Brodogradnja bez jasnog plana već 10 godina, proizvodnja hrane gdje većina sudionika živi od subvencija proizvodnje i energetika gdje bi mali išli u projekte s Rusima, a malo ne bi. Tako je i s turizmom u kojem se većinom sluša o uspjesima gradnje novih hotela i velikim akvizicijama unutar sektora, ali se rijetko čuje o ulaganjima u strategiju razoja i zapošljavanja. Isti ti hotelijeri nisu dizali glas kada su proizvođači hrane govorili o svojim problemima, a ti isti proizvođači hrane i njihove goste. Kada su autoprijevoznici govorili o poskupljenju nafte i neodrživosti njihovog statusa, ti isti hotelijeri nisu razmišljali tko će dovoziti goste, kao što nisu razmišljali ni o problemima naših aerodroma i tako u nedogled. Ono što se sada događa u hotelijerstvu nije izdvojena priča iz hrvatskog gospodarskog sustava, ona je samo zadnje poglavlje priče o problemima privrede koje je do sada rješavala uspješna turistička sezona.