EN DE

Hrvatske šume mogu odustati od parnica

Autor: Suzana Varošanec
31. svibanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Hrvatske šume bi, nakon presude Trgovačkog suda o zastari potraživanja za naknadu za šume, trebale odustati od zastarjela duga i tražiti naplatu nespornog

Nakon što je Trgovački sud u Zagrebu presudio da potraživanje Hrvatskih šuma za naknade za šume zastarijeva u roku od tri godine, a ne kako tvrdi HŠ u roku od pet godina, pojavila se šansa za sudske nagodbe. Tako se može zaustaviti velik broj parnica koje su po svemu sudeći nepotrebne.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

U novoj situaciji čini se da bi bilo gospodarski odgovornije da HŠ napravi rekapitulaciju kompletnih starih dugovanja i svim obveznicima ponudi nagodbeno rješenje, nego da po inerciji ili iz fornalnih razloga nastavi voditi dugotrajne parnice s prilično izvjesnim pravomoćnim negativnim ishodom zbog zastare i to 2015. i kasnije. No, za nagodbu su potrebna tri koraka, a pitanje je jesu li i hrvatski sudovi i HŠ tome sklone. To bismo mogli doznati ako prvi korak učine sudovi svojim pozivom na mirenje. Njihova aktivna uloga u tom smislu značila bi afirmaciju alternativnog oblika rješavanja sporova kojim se sprečava dugotrajnost suđenja i tiče se svih slučajeva kad se može postići svrha mirenja. Pravosuđe to reklamira kao alternativu parničenju i sprječavanju nepotrebnih sporova. Sada je prigoda da se u praksi provjeri je li moguć “klik” od mentaliteta suđenja i parničenja. Pitanje nije može li se to učiniti, nego ima li se želje da se stvar riješi u velikom broju istovrsnih predmeta, a ne da se otegne procesima od pet i više godina. Drugi korak je onaj HŠ. Podrazumijeva da odustane od zastarjela duga, a da inzistira na naplati nespornog. Na obveznicima naknade, pak, treći je korak. Tvrtke trebaju priznati i platiti dugove koji nisu u zastari, a procjenjuje se da bi velik broj dužnika koji se našao u nejasnoj sigutaciji prihvatio takve nagodbe. Sada je prigoda da se u praksi provjeri sposobnost za rješenja i da se u jednom doista velikom broju istovrsnih predmeta odreže parničenje. Slučaj je upravo idealan za testriranje uspješnosti mirenja kao modela. Rijetke su parnice koje su činjenično jednostavne i s malim brojem spornih pitanja. Mirenje se strankama ne može nametnuti ali ga suci predlažu tamo gdje postoje okolnosti da bi stranke mogle postići nagodbu. Ovdje su se počele događati okolnosti koje omogućuju mirenje. Nastala je kvalitetna sudska podloga, pa je najprimjerenije i u trostranom interesu riješiti se velikog obujma poslova i troškova.

Nakon što je Trgovački sud u Zagrebu presudio da potraživanje Hrvatskih šuma za naknade za šume zastarijeva u roku od tri godine, a ne kako tvrdi HŠ u roku od pet godina, pojavila se šansa za sudske nagodbe. Tako se može zaustaviti velik broj parnica koje su po svemu sudeći nepotrebne.

U novoj situaciji čini se da bi bilo gospodarski odgovornije da HŠ napravi rekapitulaciju kompletnih starih dugovanja i svim obveznicima ponudi nagodbeno rješenje, nego da po inerciji ili iz fornalnih razloga nastavi voditi dugotrajne parnice s prilično izvjesnim pravomoćnim negativnim ishodom zbog zastare i to 2015. i kasnije. No, za nagodbu su potrebna tri koraka, a pitanje je jesu li i hrvatski sudovi i HŠ tome sklone. To bismo mogli doznati ako prvi korak učine sudovi svojim pozivom na mirenje. Njihova aktivna uloga u tom smislu značila bi afirmaciju alternativnog oblika rješavanja sporova kojim se sprečava dugotrajnost suđenja i tiče se svih slučajeva kad se može postići svrha mirenja. Pravosuđe to reklamira kao alternativu parničenju i sprječavanju nepotrebnih sporova. Sada je prigoda da se u praksi provjeri je li moguć “klik” od mentaliteta suđenja i parničenja. Pitanje nije može li se to učiniti, nego ima li se želje da se stvar riješi u velikom broju istovrsnih predmeta, a ne da se otegne procesima od pet i više godina. Drugi korak je onaj HŠ. Podrazumijeva da odustane od zastarjela duga, a da inzistira na naplati nespornog. Na obveznicima naknade, pak, treći je korak. Tvrtke trebaju priznati i platiti dugove koji nisu u zastari, a procjenjuje se da bi velik broj dužnika koji se našao u nejasnoj sigutaciji prihvatio takve nagodbe. Sada je prigoda da se u praksi provjeri sposobnost za rješenja i da se u jednom doista velikom broju istovrsnih predmeta odreže parničenje. Slučaj je upravo idealan za testriranje uspješnosti mirenja kao modela. Rijetke su parnice koje su činjenično jednostavne i s malim brojem spornih pitanja. Mirenje se strankama ne može nametnuti ali ga suci predlažu tamo gdje postoje okolnosti da bi stranke mogle postići nagodbu. Ovdje su se počele događati okolnosti koje omogućuju mirenje. Nastala je kvalitetna sudska podloga, pa je najprimjerenije i u trostranom interesu riješiti se velikog obujma poslova i troškova.

Autor: Suzana Varošanec
31. svibanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentari (1)
Pogledajte sve

Nije li objesno sudovanje Hrvatskih šuma, samo pogodovanje određenih fiškalskih pisarnica i model za “pranje” novca ? Zbog čega ustraju kod tužbi protiv zdravstvenih ustanova, kad je tu zakon jasan, obveznici plačanja “naknade za općekorisne funkciju šuma” su samo subjekti koji obavljaju gospodarsku djelatnost i koji su kao takovi upisani u registar HGK.

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close