Kad zagovornici gradnje međunarodnoga aerodroma pokraj Šestanovca poslože svoje razloge zbog kojih bi airbusevi trebali slijetati u Dalmatinsku zagoru, čini se kako nije to bez vraga.

Iz sela koje je gradnjom Dalmatine postalo samo "ukras" uz čvorište autoceste relativno lako može se doći do Dubrovnika, Split je još bliže, a Međugorje i Makarska rivijera doslovce pod nosom. Tu je i dolina Neretve… Ideja o aerodromu na Prpuši nakon uvrštenja u županijski prostorni plan nije puno bliža realizaciji nego što je bila dok je o tome govorio samo bivši načelnik Šestanovca Živko Trogrlić, a sumještani mu odmahivali rukom u stilu: "Ma voli naš Živko tako malo maštat'". Mahanje fantomskim ulagačima odavno je dijelom hrvatskoga folklora. Rečenicu "imamo spremne ulagače, ali oni ne žele još u javnost" trebalo bi prijaviti UNESCO-u za listu nematerijalne baštine. Slobodan Ljubičić, čijim imenom vole mahati politički zagovornici aerodroma, sada kaže da sam nije dorastao tolikom zalogaju, ali da bi aerodrom mogli financirati Kinezi. Nikakve druge identifikacije, samo tako – Kinezi.

Prije su se kao potencijalni ulagači spominjali "vlasnici Gatwicka", pa je ispalo da ih je Ljubičić zapravo samo pitao za savjet. Priča nalikuje na one o desecima turističkih zona za koje se najavljuju investitori u rasponu od SAD-a do Dubaija, a zapravo sve leže neiskorištene. Kad se pogledaju brojke splitskoga i dubrovačkog aerodroma, jasno je da su procjene o isplativosti zračne luke Prpuša napravljene bez previše pokrića. U modernizaciju obaju aerodroma država je uložila milijune eura. Bilo bi na razini pijanog milijardera sada ulaziti i u ovakvu investiciju. Ima još nešto. Na području na kojem bi bila 3,5 km duga pista danas je ekovoćnjak za koji je EU dala 680.000 kuna. Nije li dirljivo što je ista županija koja je sada ucrtala aerodrom tom voćnjaku dala političku i financijsku podršku?