Europska unija četvrtinu svog plina uvozi iz Rusije. Moskva taj uvoz želi povećati, a jedna od mjera za postizanje tog cilja je i izgradnja plinovoda Južni tok, koji bi trebao prolaziti i kroz Hrvatsku.

Ruski premijer Vladimir Putin je uvijek isticao važnost suradnje s Europskom unijom na području energetike. Već za vrijeme svog predsjedničkog mandata on se posebno zalagao za rusko-njemački projekt izgradnje plinovoda Sjeverni tok kroz Baltičko more. Sada gura još jedan projekt: plinovod Južni tok koji bi kroz Crno more i niz europskih zemalja, među kojima je i Hrvatska, također trebao voditi prema Europskoj uniji. EU trenutačno čak četvrtinu plina uvozi iz Rusije. Bruxelles ne želi povećanje tog uvoza, jer se boji ovisnosti EU-a od ruskog državnog monopolista Gazproma. Njemački stručnjak za energetiku Roland Götz smatra da je taj strah od ovisnosti neopravdan i ističe da su oba partnera, dakle i EU i Rusija ionako ovisni jedan o drugome.

No, Bruxelles i dalje daje prednost plinovodu Nabucco, kojim bi EU dobivao plin iz drugih zemalja, prije svega iz Azerbajdžana, Turkmenistana i možda i iz Irana, dakle ne iz Rusije. Claudia Kempfert iz Njemačkog instituta za gospodarska istraživanja je uvjerena da EU neće podržavati ruski Južni tok: “Shvaćam da Rusija pokušava dobiti potporu za različite projekte, ali vjerujem da Europa daje prednost Nabuccu, jer se radi o diverzifikaciji isporučitelja plina.” Drugim riječima, EU želi naručivati plin od više različitih isporučitelja kako u slučaju da jedan od njih nije u mogućnosti udovoljiti narudžbama, ne ostane bez plina.

U Europskoj komisiji čuju se pak mišljenja da bi oba projekta trebalo objediniti u jedan. Gerhard Mangott sa Sveučilišta u Innsbrucka smatra tu ideju nerealnom: “Članovi Nabucco konzorcija su jasno rekli da se ne slažu s objedinjavanjem projekata. Gazprom to ne želi, Nabucco također i ako to obje strane ne žele, onda mislim da je nerealno da bi se u skoroj budućnosti nešto moglo promijeniti.”

Claudia Kempfert ne vjeruje da bi se oba projekta mogla istovremeno provesti. Ona kaže da su zbog prevelike ponude na svjetskom tržištu cijene plina vrlo niske te da se tekući plin u međuvremenu može nabavljati jeftino i bez problema. Zato smatra da bi trebalo razmisliti o tome je li Južni tok uopće potreban. S njom se slaže i Gerhard Mangott, ali ne zbog niske cijene plina, nego zbog visoke cijene čelika: “Cijene sirovina koje su potrebne za izgradnju plinovoda su posljednjih mjeseci porasle. Zato će svi novi plinovodi biti znatno skuplji nego što je bilo predviđeno. To vrijedi i za Nabucco i za Južni tok.”

Roland Götz pak ističe da je Nabucco s nekih osam milijardi eura čak dva i pol puta jeftiniji od procijenjenih troškova izgradnje Južnog toka. On smatra da je prije riječ o Putinovom projektu čiji je cilj da se zaobiđe Ukrajina kao nesigurna tranzicijska zemlja. Proteklih godina je zbog sporova između Moskve i Kijeva oko cijene plina više puta prekinuta opskrba zapada Europe. Trenutačno veći dio ruskog plina stiže u EU kroz ukrajinski plinovod.

Inače, za Rusiju je EU najvažniji trgovinski partner, i to ne samo zbog energenata. Obje strane se smatraju strateškim partnerima koji su dužni surađivati, stoji i u Zajedničkoj izjavi o partnerstvu za modernizaciju, koja je objavljena nakon sastanka na vrhu EU-a i Rusije u lipnju prošle godine. U tim okvirima EU želi u Rusiji poticati reforme, gospodarski rast, inovacije, konkurentnost i gospodarsku suradnju.

(Deutsche Welle)

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno