Iako smo punopravnom članstvu EU pristupili bez euforije i s realnim očekivanjima, Hrvatska nije dobro iskoristila mogućnosti koje je ponudio njezin ulazak u EU.

Godina dana kratko je razdoblje za ozbiljne ocjene, no pravo vrijeme za procjenu pogrešaka i odluke o daljnjim potezima. Bili smo svjesni da će pristup zajedničkom tržištu otvoriti nove mogućnosti izvoza, povezivanja s jačim industrijama, pristup dodatnim izvorima financiranja i državnim potporama, nova tehnološka znanja. Međutim već sada možemo vidjeti da integracija djeluje isključivo prema načelu "pozitivne selekcije". Opstaju konkurentni, a ukupno gospodarstvo ne pokazuje rezultate.

Najveći problem je što za male i srednje poduzetnike još nema pokazatelja izravnih koristi pristupanja. Osim što je izvoz u EU u 2013. godini smanjen za 5%, izgubili smo udio na tržištu CEFTA-e. Došlo je i do seljenja dijela domaće proizvodnje u BiH i Srbiju. U saniranju pada trgovine s CEFTA-om pomaže Europska komisija. Riješen je primjerice problem između Srbije i naše duhanske industrije. Izvoz prema CEFTA-i moramo vratiti, ali i pojačati. To je naše prirodno tržište. Moramo mijenjati i investicijske politike. Pristupanje Hrvatsku nije učinilo atraktivnijom za strane ulagače. U 2013. ostvarena su izravna strana ulaganja od 436,9 milijuna eura. U odnosu na 2012., to je pad od 60%. Većina novih članica je po ulasku u članstvo povećala izravne strane investicije, Latvija je recimo rasla 2.5 puta. Poljska 127%.

U oživljavanju gospodarske aktivnosti u idućem razdoblju bit će bitna iskorištenost strukturnih i Kohezijskog fonda, jer do 2020., na raspolaganju će nam biti više od 8 milijardi eura. Ipak, do 2013. Hrvatska je iz fondova iskoristila 21,7%, a Estonija primjerice čak 84,5%. Tu trebamo učiniti značajan zaokret. Treba nam strategija,  jasna područja ulaganja, definiranje prioriteta i povoljni krediti banaka za sufinanciranje EU projekata. Kada sve zbrojimo ne čudi da je makroekonomska situacija gotovo najsloženija do sada. Gospodarski rast izostaje već šestu godinu s još uvijek nejasnim signalima izlaska iz krize. Dio problema je i na našem oslanjanju na tradicionalna tržišta koja smo dobrim dijelom izgubili, te propuštanju prilika da izađemo na nova.

U posljednje vrijeme u Komori bilježimo sve veći interes tvrtki za rastuća nova tržišta i pomažemo tvrtkama da na njih uđu. Za jači prodor će trebati godine, ali i politička potpora. Jednako kao i za ostvarenje efekata ulaska u EU. Krajnji je trenutak da svi skupa, bez obzira na političku opredjeljenost, javni i privatni sektor pokažemo sposobnost zajedničkog djelovanja. Reći će Kinezi: Najbolje vrijeme za posaditi stablo bilo je prije 20 godina, drugo najbolje vrijeme je sada. Europa ne čeka nikoga, uspjeh će u najvećoj mjeri ovisiti o nama samima.