Iako još bez službene potvrde, jer su u Ministarstvu zdravstva ovih dana očito bili prezauzeti sindikalnim temama da bi odgovarali na takve upite, u farmaceutskoj branši na veliko se priča o tome da lijekove odskora više neće morati prodavati samo visokoobrazovan zdravstveni kadar.

To bi mogla biti odlična vijest za zdravstvo kojem kronično nedostaju doktori i farmaceuti, no pitanje je što će ona značiti za stručne suradnike koji trenutno rade za farmaceutske kompanije, ali i kvalitetu marketinško prodajne mreže tih istih kompanija.Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj obaviješćivanje i informiranje o lijekovima prema zdravstvenim radnicima smiju obavljati isključivo liječnici, farmaceuti, stomatolozi te veterinari. U nekim zemljama na tim se poslovima zapošljavaju i ekonomisti, ali i osobe sa srednjom školom uz određenu edukaciju. Stroga regulativa u industriji lijekova taj je posao svela na rutinu u kojoj nema mjesta kreativnosti i specifičnim znanjima, osim za neke lijekove koji i imaju drukčiji prodajni tretman. Visokoobrazovni specijalizirani kadar, osim što je prekvalificiran, mnogo je skuplji te pritom i prilično razmažen, zahvaljujući standardima usvojenim u vremenima kad je doktora bilo mnogo više, a farmaceutska industrija bila bogatija i mnogo manje štedljiva nego danas. Oboružani tim argumentima predstavnici proizvođača lijekova koji djeluju na hrvatskom tržištu stoga već neko vrijeme traže od zdravstvenih vlasti da olabave kriterije i poslodavcima povjere odluku koga će zaposliti za plasman svojih lijekova, i čini se da su nadomak ispunjenju svojih zahtjeva. Pritom ističu da kvaliteta oglašavanja neće doći u pitanje, jer nijedna kompanija nema interesa zaposliti loš kadar i time rušiti vlastitu prodaju. U prilog zahtjevu ide i činjenica da bi financiranje edukacije budućih zaposlenika bilo povjereno poslodavcu, dok je teret skupog obrazovanja visokoobrazovanih suradnika koji sad obilaze ordinacije isključivo na državi. Osim toga, navedena promjena kadrovske politike u zdravstvene ustanove bi mogla dovesti oko osamsto doktora ili farmaceuta koji su svojedobno bilo zbog veće plaće ili boljeg statusa prebjegli u industriju. Pitanje je doduše što im s ograničenim budžetom država može ponuditi, tako da bi trenutno dobitnici mogle biti privatne poliklinike ili ljekarne čiji je najveći problem baš manjak osoblja. Zahvaljujući bogatijoj ponudi koju mogu dobiti u odnosu na javni sektor, takvo preslagivanje moglo bi ujedno biti i najpovoljnije za aktualne zaposlenike farmaceutskih kompanija kojima će ili pasti primanja ili će postati “višak”, ali srećom i više no poželjan.