Siromašni ne mogu spavati jer su gladni", poznate su riječi nigerijskog ekonomista Sama Aluka iz 1999., "a bogati ne mogu spavati jer su siromašni budni i gladni."

Sve nas pogađaju duboke razlike u dohotku i bogatstvu jer politički i gospodarski sustav o kojemu ovisi naš napredak ne može i  dalje nekima nositi bogatstvo, a drugima siromaštvo. U teškim vremenima siromašni gube vjeru u svoje vođe i u gospodarski sustav, a kada dođu dobra vremena, vrlo je malo onih koji uživaju u dobrobitima. Koeficijent GINI, mjera gospodarske nejednakosti, već dugi niz godina raste u zemljama u razvoju, ali i u razvijenim zemljama, pa tako i u SAD-u.

Građanski nemiri 
Nejednakosti u Europi pogoršale su se uslijed naglog rasta nezaposlenosti, naročito među mladima. Neki su reagirali građanskim nemirima, drugi su počeli podupirati ksenofobne stranke krajnje desnice, a mnogi kipe u tišini i sve više zamjeraju političarima i sustavu koji predstavljaju. Problem je najizraženiji u svjetskim megametropolama, koje čine oko 80 posto svjetskog BDP-a. No nejednakosti se mogu zamijetiti čak i u najrazvijenijim zemljama. Na primjer, kako putujete londonskom željeznicom samo 10 kilometara (ili 14 stanica) od Westminstera, središta vlade na istoku grada, do Canning Towna, očekivana životna dob stanovnika svake sljedeće stanice pada za šest mjeseci.

No nejednakost je najakutnija u mladim gospodarskim silama u kojima je urbanizacija najbrža. Procjenjuje se da će prema velikim gradovima do 2030. godine migrirati 2,7 milijardi ljudi, a gotovo cijela brojka odnosit će se na zemlje u razvoju. Mnogi će se ondje suočiti s beznađem i izolacijom, a ne s boljim radnim mjestima i boljim životom zbog kojega će onamo doći. Megagradovi poput Mumbaija, Nairobija i Kinshase zapravo su maleni gradovi okruženi golemim sirotinjskim naseljima – oaze bogatstva u moru očaja. Nijedan nije sličan Tokiju, New Yorku ili Londonu, koji su unatoč ponekim siromaškim područjima poznati po ujednačenijoj distribuciji bogatstva. Takve su nejednakosti jednako razvidne i na državnoj razini, naročito u nekim afričkim zemljama koje obiluju prirodnih bogatstvima. Iako ondje potražnja za privatnim mlažnjacima raste, 60 posto stanovništva živi s manje od 1,25 dolara na dan. Kako se svijet u cjelini bogati, dobrobit velikom većinom osjeti tek vrlo uska elita. Zbog svega navedenoga nastojanja za promicanje uključivijeg rasta postala su ključna, i to ne samo zbog moralnih razloga već i kako bi se osigurao opstanak globalnog gospodarskog sustava, a to uključuje puno više od distribucije bogatstva.

To znači da se ljudi – ili predstavnici određenih etničkih, vjerskih ili regionalnih skupina – uključe u odlučivanje o javnoj politici kako bi izgubili osjećaj marginaliziranosti ili stalnog neuspjeha. To znači da treba stvoriti prava radna mjesta kako bismo privukli radnike iz neformalnog gospodarstva i kako bi imali koristi od zaštite na radnom mjestu (i plaćali poreze). To znači da treba stvoriti politike koje su prikladne uvjetima na terenu. Svaka će država imati svoje prioritete, a raspon mogućih političkih mjera vrlo je širok. Možda bude uključivao mrežu socijalne sigurnosti, promicanje jednakosti spolova, potpore seljacima, poboljšanje pristupa financijskim uslugama i brojne druge inicijative. No očito se u gotovo svim slučajevima primjenjuju dva sukobljena sustava politika, kako je nedavno utvrđeno tijekom rasprave na Svjetskom gospodarskom forumu o širenju bogatstva. 

Dogovaranje ciljeva
Prvi sustav politika nastoji siromašnoj djeci omogućiti razmjerno dobro obrazovanje kako bi se smanjilo međugeneracijsko siromaštvo, a drugi sustav politika, koje su osobito važne za zemlje s obilnim prirodnim bogatstvima, želi svim građanima, a osobito najsiromašnijima, omogućiti dio dobiti od nedvojbeno državne imovine. Takve su se politike pokazale dobrima u Brazilu, gdje nova politika Bolsa Familia (ili obiteljski džeparac) siromašnim obiteljima daje naknade u gotovini pod uvjetom da im djeca pohađaju školu, da se pravilno hrane te da ispunjavaju druge uvjete za poboljšanje kvalitete života.

Meksički program nazvan "Mogućnost" ima sličnu ulogu. Naftom bogata Aljaska svim građanima isplaćuje dividendu od dobiti od prodaje nafte, a za tim se uzorom pokušavaju voditi i neke zemlje u razvoju. Iako ekonomisti i dalje raspravljaju o prednostima i nedostacima takvih programa, njih nije toliko teško pokrenuti. Izazov je u stvaranju partnerstava i dogovaranju ciljeva. Vlade, tvrtke, nevladine udruge i pojedini građani, bili oni bogati ili siromašni, moraju u tome igrati ulogu. Ako još neko vrijeme budemo zanemarivali opasnosti koje prijete zbog nejednakosti bogatstva, posljedice će biti puno gore od nekoliko neprospavanih noći. 

© Project Syndicate/World Economic Forum, 2014.

promo

Poslodavci više ne traže samo diplomu: zašto visoka učilišta moraju mijenjati način obrazovanja

promo

Što zapravo kupujete kada kupujete automobil?