Ovo je sad problem banaka, neka ga same riješe", prokomentirao je neposredno nakon objave prvostupanjske presude protiv osam banaka, a u korist Potrošača ministar financija Slavko Linić.

Tri su moguća objašnjenja za nehajan, "nije-ovo-moj-rat" komentar. Ili nema ništa protiv da se neposredni fokus javnosti makne od Vlade, ili je samo ovlaš čuo predznak presude, ili o raspletu tog slučaja (na idućim sudskim ili izvansudskim instancama) zna nešto što drugi ne znaju. Sve drugo s pozicije ministra bi bilo čudno. ne zato što bi suosjećao s bankama nego zato što ministar jako dobro razumije važnost uloge banaka i financijskog sektora za funkcioniranje ekonomije u cjelini. Uostalom, i sam Linić već za nekoliko dana s tim istim bankama u ime države ide u aranžman idanja obveznica (i) s valutnom klauzulom koju, eto, sudac zagrebačkog trgovačkog suda Radovan Dobronić, ne priznaje.

I prema kojemu bi, valjda, i država mogla izdati te obveznice s valutnom kaluzulom, a onda tražiti da se pretvore u čiste kunske – uz istu kamatu kao na eure, po logici podjednake stabilnosti valute. Tako barem proizlazi da je zamišljeno za građane u slučaju jučerašnjeg pravorijeka – početna glavnica iz ugovora o kreditu s valutnom kaluzulom se pretvara u kune i to s fiksnom kamatom. Malo je vjerojatno da je sudac zamislio da u redefiniranju početnih uvjeta za npr. stambeni kredit na 20 godina fiksna kamata ispadne, recimo, 15 ili 17 posto (nekad nije bilo dugoročnih kunskih kredita s fiksnom kamatom). A uz drukčiji pristup retrogradnom fiksiranju kamata u slučaju švicarskih franaka teoretski bi se otvorio prostor za mnogo veći broj tužbi.  U svojoj misiji sudac se, naravno, nije opterećivao ni nekim drugim nuspojavama kao što su, primjerice, razmjeri rezervacija koje se impliciraju po sudskim tužbama (posebice s početkom pojedinačnih odštetnih tužbi) ili tokovi kapitala s naglaskom na inozemne banke-majke.

Na tržištu na kojemu ni u srednjoročnoj perspektivi ne bi mogli računati na ikakav povrat teško da bi bile motivirane zadržati sadašnji višak kapitala povrh minimalno propisane kapitalne adekvatnosti. Sve to, dakako, ne znači da su banke u sagi o francima baš nevine. Može se danas dvojiti je li bilo hazarderski toliko razmahati ponudu kredita u švicarskoj valuti. Mogu se preispitivati i greške u koracima u marketiranju tih kredita. Kako što im se može spočitnuti da kod građana dužnika koji su s krizom i divljanjem franka upali u probleme nisu pokazali (dovoljno) sluha za izvanredne okolnosti, dok su istodobno takve dužnike među poduzećima čupali na razne načine i račune. To su zasigurno okolnosti koje zaslužuju razgovore o nekom razumnom kompromisu.

No, sudac Dobronić nije baš tome pripomogao. Možda je nekad, poput opjevanih dječačkih snova, "bar jedan dan" želio biti "heroj ulice". Svojih pet minuta slave i zov populizma namirisao je čim dobio slučaj te kolektivne tužbe protiv banaka. Zgrabio je priliku i neopterećen ekspertizama od prvog ročišta dijelio lekcije bankama i bankarenju kakve sudnici i njegovoj funkciji baš nisu primjerene. Obrazloženjem presude, doduše, nije opleo samo po bankama već (posredno) po svim stupovima vlasti, od Vlade i Sabora (reguliranje Zakona o obveznim odnosima i valutne klauzule) do središnje banke (zaštita potrošača u primjeni promjenjivih kamatnih stopa). Aplauza mu neće manjkati, ali to najmanje čudi u toj tragikomediji. Ili, kako kaže jedan financijaš, "da, ovo jest prvostupanjska presuda ali tko nam jamči da jednako neodrživa i besmislena može biti i drugostupanjska". A vrijeme u svemu tome nije zanemariv faktor.