Izbori za Europski parlament pokrenuli su bolan proces revizije ne samo rada Europske unije već i njezina temeljnog poslanja. Ishod izbora jasno je pokazao da trenutno postoje dvije Europe: jednu u kojoj je logika integracije duboko ukorijenjena u politički sustav i društveni poredak te drugu koja odbacuje temeljne pretpostavke udružene suverenosti.

Dobra je vijest ta što je većina Europe u prvoj kategoriji; loša je vijest što su se među iznimkama našle dvije vrlo velike i moćne države. Rasprava o Europi ne dotiče se samo vrijednosti ovog ili onog institucijskog ili tehničkog rješenja problema političke koordinacije, već i toga kako se društva mogu uspješno organizirati u globaliziranom svijetu. Dosad se previše pozornosti posvećivalo razvoju institucija, a nedovoljno društvenoj dinamici i inovacijama. Prije izbora zagovornici Europe smatrali su da će nadolazeći izbori uputiti u razvoj nove demokracije na razini Europe. Europa je trebala više nalikovati na državu, u kojoj bi paneuropske političke strane predlagale glavnog kandidata za sljedećeg predsjednika Europske komisije. Međutim, euroskeptici su uzvratili pokazavši da novi politički poredak neće funkcionirati. 

Političko natezanje
Glasači su naumili izbore iskoristiti kao i u prošlosti: kao priliku za prosvjed – doduše ne toliko protiv Europe koliko protiv svojih nacionalnih vlada. Također su namjeravali glasovati i protiv mjera štednje, koje su nametnute u sklopu strategije EU-a za obranu monetarne unije. Ni optimisti ni pesimisti na kraju nisu bili u pravu. Iz ovih izbora nije izniknuo nijedan očiti europski vođa, a političko natezanje vlada država članica EU-a oko novog predsjednika Komisija vjerojatno će se produljiti i neće poprimiti demokratska obilježja. Istodobno, ne postoji ni jedinstven val antieuropskih tendencija niti razočaranosti europskim projektom. Štoviše, u mnogim su državama, pa čak i u onima koje su najgore pogođene financijskom i gospodarskom krizom, glasači izašli na izbore podržati i svoje vlade i europski projekt. Potvrdni se učinak zamijetio u Španjolskoj, a najviše u Italiji. U Poljskoj je vladajuća Građanska platforma nadmašila nacionalističku opoziciju, a glasači u baltičkim državama, gdje su gospodarski učinci mjera štednje na razini Unije bili najstroži, podržali su europske parlamentarne kandidate političkog centra.

Neočekivana slabost populističke desnice u Nizozemskoj i solidan učinak vladajućih Kršćanskih demokrata u Njemačkoj bila je odraz istoga fenomena: nove srži Europe koja je politički stabilna i samopouzdana. Međutim, s druge strane Rajne i preko La Manchea situacija je bitno drukčija. Uspjeh populističkih stranaka u Francuskoj i Velikoj Britaniji poljuljao je politički krajolik. U objema su državama vladajuće stranke – francuski Socijalisti i britanski Konzervativci – ne samo poraženi već su završili na trećem mjestu. Francuski premijer Manuel Valls opisao je pobjedu Nacionalne fronte, stranke krajnje desnice Marine Le Pen, kao politički "zemljotres". Iako bi se uspjeh Fronte lako mogao pripisati nepopularnosti socijalističkog predsjednika Francoisa Hollandea i njegove vlade, paralelni uspjeh Stranke za neovisnost Velike Britanije ne može se protumačiti kao prosvjedni glas protiv koalicijske vlade, koja ostvaruje gospodarski napredak. 

Porezne olakšice
Zapanjujuća pobjeda UKIP-a nedvojbeno je čin distance naroda od Europe, osobito useljenika iz Europske unije. Izborni rezultati u Francuskoj i Britaniji odraz su dubokog otklona obiju zemalja od europskog uzorka. Njihovo ih imperijalno nasljeđe, za početak, ograničava u tome da se ponašaju kao velike sile devetnaestog stoljeća, a ne kao dio globaliziranog i povezanog svijeta 21. stoljeća. To se odražava u njihovim ekonomskim modelima. U Velikoj Britaniji pretjerana je ovisnost o financijskim uslugama odraz stava da su financije središnja koordinacijska aktivnost gospodarskog života, što je imalo više smisla u devetnaestom stoljeću nego danas. Francuskoj je slabost sklonost korporativnom gigantizmu. Postoje iznimno uspješna velika industrijska poduzeća, koja uglavnom imaju jake političke veze, te malena poduzeća koja su ostaci neke izgubljene zemlje. Čitav niz malih i srednjih poduzeća zbog kojih su Njemačka i Španjolska gospodarski i poduzetnički uspješne u Francuskoj uopće ne postoji.

I u Britaniji i u Francuskoj vode se snažne rasprave o promjeni gospodarskog modela. Neki reformatori u vladi skloniji su sustavu njemačkog pripravništva; govori se o poreznim olakšicama za mala poduzeća i olakšanje sve nametljivijeg regulatornog tereta. Reforma obiju zemalja nužna je koliko i reforma škripavog i složenog političkog poretka Europe, a za to je potrebno nanovo građenje temelja radi uvođenja dinamičnijeg društva. Domaća reforma u dvjema velikim bivšim imperijalnim silama također je ključan element uspjeha Europe. Iako se može zamisliti da europski projekt preživi bez Velike Britanije, ujedinjena Europa bez Francuske nije zamisliva. 

© Project Syndicate, 2014.  

INOVACIJA

Hrvatska zubarska stolica koja redefinira dentalnu industriju

Od betona do fotonapona

Zelena gradnja više nije trend već postaje standard