Prvo putovanje američkoga predsjednika Baracka Obame nakon osvajanja drugog uzastopnog mandata naglašava središnju ulogu Azije za američko gospodarstvo i sigurnosnu politiku. No, Obamin posjet Aziji stavlja u središte i glavno pitanje koje se tiče američkoga stava prema toj regiji: hoće li preokret Sjedinjenih Američkih Država prema Aziji otkriti konkretne strateške ciljeve ili će to i dalje uglavnom ostati samo retorički novi paket starih stavova?U želji da iskoriste regionalnu zabrinutost potaknutu sve žustrije izraženom kineskom moći, Sjedinjene Države ojačale su vojne veze s postojećim azijskim saveznicima i uspostavile bliske sigurnosne odnose s novim prijateljima. No, zanesenost američkim povratkom u samo središte azijskih zbivanja prikriva neke ključne prepreke kada je riječ o tome hoće li ta država ostati glavno sigurnosno sidro ove regije imajući u vidu kineske strateške ambicije.

Propadanje usporedne moći
Jedan od tih izazova jest potreba da se zaustavi propadanje američke usporedne moći, što pak zahtijeva opsežnu obnovu na domaćoj razini, uključujući i fiskalnu konsolidaciju. No, potreba za rezovima potrošnje također potiče pitanje hoće li Sjedinjene Američke Države uopće biti u mogućnosti financirati vojno preusmjerenje prema azijsko-pacifičkoj regiji ili, što je još gore, hoće li biti prisiljene ukopati se ondje.Pod Obaminom vodstvom SAD sve više popušta Kini, što je trend koji je počeo kada je Busheva administracija usmjerila svu pažnju na ratove u Afganistanu i Iraku. Zbog toga su se pojavile sumnje vezane uz američku sposobnost da pruži stratešku podršku svom novom fokusu, odnosno da održi ovu razinu posvećenosti azijsko-pacifičkoj regiji, u kojoj već ima 320.000 vojnika. Predloženo slanje još 2500 marinaca u Australiju samo je simbolički čin.Zapravo, nakon viših azijskih očekivanja glede oštrijeg američkog odgovora na sve jače kinesko samopouzdanje, Obamina administracija počela je ublažavati vojne aspekte svoje politike u regiji te umjesto toga naglašavati snažniji gospodarski angažman. Oni u regiji koji strahuju da će morati birati između SAD-a i Kine tu su promjenu shvatili kao olakšanje.

No, za države koje snose najveći teret kineskoga nepokornog pristupa teritorijalnim i pomorskim sporovima taj naglasak potiče nove sumnje glede američke posvećenosti navedenim problemima.Gospodarska preorijentacija SAD-a zapravo je ispravak politike u kojoj je vojna sastavnica bila prekomjerno naglašena, zbog čega se SAD i našao na putu prema sukobu s Kinom. Upravo je američka državna tajnica Hillary Clinton označila oštriji stav SAD-a prema Kini svojim žustrim govorom na regionalnom forumu Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN) 2010. godine u Hanoiju, premda sada tijekom posjeta azijskim zemljama pokušava ublažiti te stavove promicanjem trgovine i investicija. I Obama naglašava gospodarske aspekte američke politike u regiji te svoj obilazak Azije opisuje kao nastojanje da se u SAD-u otvori više novih radnih mjesta u proizvodnji zahvaljujući višoj stopi izvoza u "najbrže rastuću i najdinamičniju regiju na svijetu". Čak i njegov povijesni posjet Mianmaru, što je prvi posjet jednoga američkog predsjednika toj zemlji, tiče se trgovine isto koliko i odvajanja te zemlje bogate resursima i na važnom strateškom položaju od utjecaja Kine.

U prvom planu vlastiti interesi
Zbog promjene fokusa na trgovinska i gospodarska pitanja Washington je počeo promicati Transpacifičko partnerstvo, kojem je cilj stvoriti novu azijsko-pacifičku grupaciju slobodne trgovine iz koje je Kina isključena. Nadalje, SAD naglašava značaj Istočnoazijskoga summita (EAS) i Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN), čiji se sastanak na vrhu preklapa sa summitom EAS-a u Phnom Penhu, na kojemu će prisustvovati američki predsjednik Obama. Američko preusmjerenje vođeno je još jednim razlogom: Amerika neće dobiti ništa zauzme li jednu od strana u sporovima između Kine i njezinih susjeda, osim, naravno, u slučaju da su ugroženi američki interesi, kao u pitanju Južnokineskog mora, gdje kineski teritorijalni zahtjevi izravno prijete slobodnom prolazu jednim od najprometnijih brodarskih pravaca.Briga za vlastite interese objašnjava zašto se Amerika odlučila na politiku prešutne neutralnosti i kada je riječ o kinesko-indijskim teritorijalnim razmiricama, među kojima je i iznenadna ponovna pojava kineskog spornog prava na veliku himalajsku indijsku državu Arunachal Pradesh. Slično tome, SAD potiče Kinu i Japan da mirnim putem riješe spor glede otočja Senkaku, koje je sada pod japanskom vlašću. Glavni cilj SAD-a jest spriječiti eskalaciju jer bi u tom slučaju morao ugroziti vlastite interese i stati na japansku stranu. Kada se američki ministar obrane Leon Panetta u rujnu susreo s kineskim vođom Xijem Jinpingom, dosta se naslušao o tome kako bi se SAD trebao držati podalje od toga kinesko-japanskog spora. I tako je za rujanskih orkestriranih antijapanskih prosvjeda u Kini  Panetta, umjesto da savjetuje Kini neka zauzda te nasilne prosvjede, javno naglasio da je Amerika neutralna kada je riječ o teritorijalnoj vlasti nad tim otočjem. Novi stav američke politike tako se proteže i na terminologiju. Američki diplomati sada su zbog vojnih konotacija odbacili riječ "naglasak" i zamijenili je riječju "rebalans".

Regija kineski talac 
Kako god to nazvali, novi politički pristup tiče se ponajprije Kine te stoga Amerika jača savezništva i prijateljstva sa zemljama na kineskoj periferiji kao što su Indija, Japan, Filipini, Vijetnam, Indonezija i Južna Koreja. No, istodobno Obamina administracija i dalje negira da je upravo Kina žarište njezine strategije. Zapravo, javno ne govori i ne poduzima ništa što bi potaknulo kineske sumnje.Azijsko-pacifička regija postajat će sve važnija za Obamina drugog mandata, osobito nakon povlačenja američke vojske iz Afganistana do 2013. No, Obama će morati definirati jasniji američki stav prema brzom usponu Kine pod autoritativnim režimom koji agresivno pristupa pograničnim sporovima i potiče nacionalizam. SAD i ostatak Azije ne smiju se prilagođavati Kini, moraju naći način kako oblikovati novu Kinu koja će igrati po pravilima.

© Project Syndicate, 2012.

Brahma Chellaney, profesor je strateških studija pri Centru za politološka istraživanja u New Delhiju i autor knjiga "Azijska žrtva s višim ciljem" te "Voda: novo azijsko bojište"

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?