Autoindustrija je dala zamah gospodarstvima mnogih danas razvijenih zemalja u 20. stoljeću, a posebno SAD-u, Njemačkoj i Japanu.

No, već u prvom desetljeću 21. stoljeća ta je industrija došla u ozbiljnu krizu iz koje se ne nazire izlazak. Vapaji u pomoć za milijardama eura državnih dotacija odaslani od tvrtki poput Opela, BMW-a, Porschea i Daimlera postali su svakodnevni. Iz Opela najavljuju da će bez 3,3 milijarde eura pomoći krahirati do lipnja. Situacija u ostalim njemačkim automobilskim tvrtkama nije toliko dramatična, ali je svejedno zabrinjavajuća. Usprkos svojoj profitabilnosti, autoindustija je prije svega bila strateška grana gospodarstva koja je vezala stotinu industrija i tisuće kooperanata s milijunima zaposlenih. No, kriza liberalnog kapitalizma ju je, najprije u SAD-u, a zatim i u Europi i Japanu pokosila. Američki div GM je pred slomom, a mnoge njegove legendarne marke automobila su ugašene ili su pred gašenjem. Europa je pak u krizi pribjegla dobrom starom protekcionizmu. Gotovo sve europske zemlje, iako su redom članice zajedničkog tržišta EU-a, uvele su sada niz pogodnosti za vlastite građane da kupe “nacionalni automobil”. Protekcionizam se nije zaustavio na tome, već su sa zajedničkog EU tržišta pojedine zemlje, ponajprije Francuska, počele povlačiti proizvodnju u Francusku. Preseljenje proizvodnje Renault Clia iz slovenskog Novog Mesta u Pariz i situacija u Slovačkoj su primjer toga. Europska autoindustrija je sve sličnija hrvatskoj brodogradnji za koju ta ista Europa stalno traži prekid subvencioniranja i restruktuiranje. Ako mi već ne uspijevamo dostići EU razinu slobodne trgovine, Europa se spušta na naš. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.