PD Analitika
osjećaj nemoći i očaja

Zbog visokog ‘indeksa jada’ vlast su gubile i američke vlade. Hoće li to biti slučaj i u Hrvatskoj?

Nezadovoljstvo građana nezaposlenošću i inflacijom ovim mjerilom poprima vrlo egzaktan oblik.

Mario Gatara
03. rujan 2023. u 08:42
Prosjek na razini EU-a nije ni išao toliko visoko/SLAVEN BRANISLAV BABIĆ/PIXSELL

Dramatičan rast cijena, pretočen u dvoznamenkaste stope inflacije (na godišnjoj razini) u drugoj polovici prošle godine isprovocirale su buru nezadovoljstva hrvatskih građana, podsjetivši one (naj)starije na turobna vremena iz bivše države, kada je visoka inflacija bila prilično česta pojava.

Zatečeni iznenadnim preokretom, mnogi su zdvajali nad rapidnim gubitkom platežne moći jer stopa inflacije, mjerena harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena (metodologija Eurostata), posljednji je puta bila iznad pet posto još u listopadu davne 2008. godine, a i tada, tijekom objektivno još ružnije epizode iz povijesti, nikako nije izlazila iz jednoznamenkastih okvira.

Lucidna kreacija

Osjećaj nemoći i očaja nije bio svojstven samo Hrvatskoj; sličnu je sudbinu dijelio dobar dio Starog kontinenta, isprovociravši zakašnjele, ali poprilično radikalne poteze Europske središnje banke i kampanju podizanja ključnih kamatnih stopa dosad neviđenog inteziteta s ciljem suzbijanja inflacijskih pritisaka. Intenzivan rast kamatnih stopa rezultat je svjesnog odabira monetarnih vlasti koje su spremne platiti visoku cijenu i žrtvovati gospodarski rast kako bi spriječile da visoka inflacija pusti korijenje – tada ju je puno teže istrijebiti, ili barem svesti u prihvatljive okvire (ispod ciljanih dva posto godišnje). A onda opet, jedna od izglednih nuspojava slabije ekonomske aktivnosti je rast nezaposlenosti, druga iznimno bitna stavka u glavama potrošača.

14,6

posto iznosila je lipanjska vrijednost indeksa jada za Hrvatsku

Kombinaciju tih dvaju indikatora tvori naizgled trivijalni “misery index”, ili u slobodnom prijevodu, indeks jada, lucidnu i vrlo jednostavnu kreaciju koju je u turbulentnim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, u vrijeme naftnih šokova, vijetnamskog rata i vladavine Richarda Nixona, osmislio američki ekonomist Arthur Okun. Bila je to reakcija na kaotično razdoblje sveopćeg nezadovoljstva koje je kulminiralo rastom obje komponente indeksa, prkoseći konvencionalnoj ekonomskoj teoriji (sažetoj u Philipsovoj krivulji).

Stručni(ji) izraz za taj fenomen je – stagflacija. Indeks koji zapravo predstavlja jednostavan zbroj stopa inflacije i nezaposlenosti poslužio je kao vrlo potentno oružje predsjedničkog kandidata Jimmyja Cartera koji je iz Bijele kuće izbacio Nixonova nasljednika Geralda Forda. Ironijom sudbine, već u idućoj kampanji Ronald Reagan je iskoristio isti trik i na krilima nepovoljne kombinacije dvaju ključnih makro indikatora ugrabio prvi od svoja dva predsjednička mandata.

Indeks je za Carterove administracije dosegao rekord koji se održao do današnjih dana: značajan rast inflacije koji smo netom iskusili nije zaobišao niti američku ekonomiju, ali je zato stopa nezaposlenosti (izuzevši kratkotrajan skok na početku pandemije) ostala neuobičajeno niska. Otuda i nešto podnošljivije brojke (u širem povijesnom kontekstu), makar se to ne bi moglo zaključiti na temelju niskog rejtinga aktualnog predsjednika Bidena.

Subjektivni osjećaj nezadovoljstva

Političari u ovoj priči ne igraju sporedne uloge; Okun je bio Johnsonov savjetnik i stvorio je svojevrsni indeks nezadovoljstva biračkog tijela koje je najosjetljivije upravo na inflaciju, te zbivanja na tržištu rada (prema nekim istraživanjima, potonja komponenta ipak ima nešto veću težinu u razmišljanjima prosječnog potrošača). Zvuči posve logično, jer upravo ta kombinacija u velikoj mjeri određuje njihovu kupovnu moć i posljedično životni standard.

Okunova umotvorina poslužila je kao inspiracija nizu ekonomista koji su u osnovnoj jednadžbi dodavali različite varijable kako bi što preciznije oblikovali (i kvantificirali) agregirani izraz (ne)zadovoljstva građana (potencijalnih glasača). Dva desetljeća nakon Okunove iznenadne smrti, Robert Barro je u kalkulaciju uvrstio i kamatne stope, te razliku između aktualne i potencijalne stope rasta BDP-a. Desetak godina kasnije i Steve Hanke je objavio svoju, donekle modificiranu verziju, dok je nekolicina ekonomista istraživanjima došla do zaključka kako indeks jada u određenoj mjeri korelira sa stopom kriminala (koja se također često koristi kao kontra argument u političkim kampanjama).

Zahvaljujući jednostavnoj kalkulaciji, danas se najčešće spominje i koristi izvorna varijanta, te se dosta dobro poklapa sa subjektivnim osjećajem (ne)zadovoljstva društva u cjelini. Vratimo li se onda na početak priče, nezadovoljstvo hrvatskih građana, najprije rastom nezaposlenosti u jeku pandemije, a potom i stope inflacije, indeksom jada poprima vrlo egzaktan oblik. Konkretnije, ukazuje na rastuću mižerju tijekom prošle godine, kada je inflacija doslovno – eksplodirala.

U usporedbi s rastom cijena, oscilacije s tržišta rada iz aktualne se perspektive doimaju posve benigno; od početka 2019. godine, i nekih boljih, normalnijih vremena, do kraja drugog kvartala ove godine, stopa nezaposlenosti kretala se unutar relativno uskog raspona, od najnižih 5,7% iz rujna 2019. (najmanje u ovom stoljeću!)) do najviših 9,4% (siječanj 2021. godine). No pravi krš i lom je nastupio nešto kasnije, kada je stopa inflacije iskočila iz jednoznamenkastih okvira.

Kulminacija se dogodila u studenome prošle godine: tada je evidentirana stopa inflacije od čak 13%, a indeks jada dogurao do okruglih 20% (to je svojedobno bilo dovoljno da Cartera izgura iz Bijele kuće). Uz lagani rast stope nezaposlenosti, posve uobičajen za zimske mjesece izvan turističke sezone, indeks je u siječnju ove godine dosegnuo svježi rekord (20,5%), što je ujedno bio i vrhunac nepovoljnog trenda koji je od tada znatno ublažen.

Zaostatak i dalje izražen

Lipanjska vrijednost indeksa iznosila je 14,6%, a zbog svoje konstrukcije, te zajedničke metodologije koju primjenjuje sve članice Europske unije, moguće je prikazati izravnu usporedbu sa zbivanjima na najvećem dijelu kontinenta. Pritom, naravno, najprije upada u oči podatak kako su hrvatski građani nešto jadniji od (vaganog) prosjeka Europske unije. Naime, prosjek nije ni išao toliko visoko (kao u hrvatskom slučaju), te je nešto ranije počeo padati, pa trenutno tavori nekih 2,5 postotnih bodova niže u odnosu na hrvatsku varijantu (prosječna vrijednost za članice Europske monetarne unije još je malčice niža).

Odstupanja Hrvatske od prosjeka sve do pred kraj 2021. godine češće su nosila negativan predznak (vrijednost hrvatskog indeksa jada bila je nešto niža od europske inačice), no predznak je već punih godinu i pol pozitivan, sugerirajući lošije pozicije hrvatskih građana u odnosu na europski prosjek.

Razlika je zapravo puno veća nego u usporedbi s prosječnim vrijednostima tri najbliže članice EU (Slovenija, Italija i Mađarska) koje su otprilike jednako jadne, ali ponajviše zahvaljujući Mađarskoj koja već neko vrijeme čami na neslavnom prvom mjestu europske ljestvice, daleko ispred ostalih, s vrijednošću indeksa jada koji je gotovo dvostruko veći od EU prosjeka.

Jednostavna primjena i mogućnost usporedbe možda su i najveće prednosti Okunove kreacije. Kritike na račun pojednostavljene konstrukcije, te izostanak korisnih informacija u pogledu budućih očekivanja, očito imaju osnove. Usto, naravno, indeks potpuno ignorira sive (neformalne) segmente ekonomije, ali s ovako jednostavnim alatom ujedno možemo i preciznije detektirati položaj Hrvatske (i njenih građana) u širem geografskom okruženju. Tom je usporedbom lako detektirati pogoršanje kojim se Hrvatska u proteklih godinu-dvije odmakla od najnižih vrijednosti (i najboljih zemalja), hrvajući se s (još uvijek) visokim inflacijskim pritiscima.

To je možda i najvrednija informacija koju iz svega možemo izvući; posljednjih smo mjeseci na pravome putu, ali je zaostatak za razvijenijom europskom jezgrom još uvijek prilično izražen.

New Report

Close