Problematika stambenog financiranja dio je ekonomske, financijske i socijalne politike svake države. Radi pronalaženja modela koji bi prosječnim građanima omogućio rješavanje stambenog pitanja stvarani su zakonski preduvjeti za realizaciju različitih modela stambenog financiranja. Direktor direkcije za ekonomsku analizu i istraživanje u Hrvatskoj poštanskoj banci Mladen Mirko Tepuš, jedan od najpriznatijih stručnjaka na tom području, za Poslovni dnevnik je izjavio kako modeli stambenog financiranja u Hrvatskoj nisu primjereni. “Sustavno se ne razvijaju, a za to ima i prostora i potrebe, od čega bi koristi imale sve uključene strane”, izjavio je Tepuš.

Njemački model
Dodao je kako gradnji treba prići planski (stambenom politikom) i pritom voditi računa o svim segmentima poput kvalitete gradnje, standarda financiranja i upravljanja stambenim fondom. U osnovi je moguće govoriti o anglosaksonskom i njemačkom (europskom) modelu stambene štednje, no posljednjih godina sve su manje razlike između kreditora na stambenom financijskom tržištu te tako stambene štedionice ponegdje prerastaju u banke. Razlike postaju manje vidljive, no Tepuš naglašava kako je važno razumjeti da je to posljedica razumijevanja problematike stambenog financiranja i stambene izgradnje te neprestanog aktivnog upravljanja stambenim, financijskim i fiskalnim sustavom. Hrvatska u tom smislu spada među zemlje poput Grčke ili južne Italije koje tradicionalno teže stanovanju u vlastitom stambenom prostoru pod svaku cijenu. No u današnja vremena moguće je izgraditi pravedan sustav u kojem je stanovanje u najamnom stanu prihvatljivo, a što je vidljivo npr. u Njemačkoj, ali i drugdje. Grad Zagreb je u tom smislu prvi odlučio nešto poduzeti razvojem vlastitog modela stanogradnje, a kojim je, između ostaloga, predviđena gradnja najamnih stanova. No, naglašava Tepuš, problemi stambene izgradnje ne rješavaju se samo novogradnjama na periferiji već treba predvidjeti i poticati projekte s obilježjima urbane obnove. Osnovno bi bilo, smatra Tepuš, diferencirati stambenu potražnju za osobne potrebe i one s investicijskim obilježjima. Društvo bi se u prvom redu trebalo baviti unapređenjem modela izgradnje za osobne potrebe kojim bi se stambeni prostor učinio pristupačnim. Posebno važno, naglašava Tepuš, bilo bi unaprijediti hrvatske modele stambenog financiranja. “Nije problem činjenica da bogataši kupuju skupe vile ili sl., već je potrebno da prosječni hrvatski građani mogu kupiti odgovarajući stambeni prostor, snoseći primjerene rizike”, izjavio je Tepuš.

Najamni fond
On također smatra da je rješenje moguće tražiti reguliranjem i upravljanjem najamnim stambenim fondom što će biti prihvatljivo kada se postave pravila “igre” kojima će se utvrditi prava i obveze. Naime, najamni sektor u Hrvatskoj pretežito je dio sive ekonomije (podstanari se ne prijavljuju, porezi se ne plaćaju itd.), a život u unajmljenom stanu često se poistovjećuje s neimaštinom.

Uštede zbog riješene infrastrukture

Racionalizacijom i modernizacijom stambenog prostora u urbanim središtima u Hrvatskoj još se nitko sustavno ne bavi, a upravo je tu moguće uštedjeti s obzirom na to da takve lokacije ne traže potpuno novu infrastrukturu. Ovu problematiku prepoznala je Europska investicijska banka, a na razvoju modela za regiju Tepuš je i osobno sudjelovao. Dakako, za probleme pojedinog podneblja ne postoje standardna rješenja.