Što je širi krug štovatelja tehničke analize, time i indikatori dotične postaju sve relevantniji, a tome ide u prilog i činjenica da je sve manje profesionalaca (brokera) koji i dalje sustavno ignoriraju tehničku analizu. Primijetili smo, naime, kako više brokerskih kuća u svojim izvještajima klijentima sve češće koristi pojmove tehničke analize te smo se i sami odlučili njome nešto više pozabaviti.

Grafikon naopako
“Onoga trenutka kada sam grafikon okrenuo naopako, a svejedno nisam dobio drukčiji odgovor, shvatio sam da tehnička analiza jednostavno ne pali”, riječi su famoznog investitora Warrena Buffetta, koji je svojim, uobičajeno osebujnim stilom, jasno dao do znanja što misli o primjeni tehničke analize. No usprkos toj i brojnim drugim izjavama poznatih i nadasve uspješnih investitora, koje su doista na tragu omalovažavanja cijele jedne kategorije analize vrijednosnih papira, te brojnim znanstvenih studijama čiji je rezultat ukazao na upitnu učinkovitost (i brojne manjkavosti) već i u odnosu na vrlo jednostavnu buy & hold strategiju, tehnička analiza do današnjih je dana stekla brojne poklonike. Svi oni, bez obzira na vrstu primijenjenih tehnika i indikatora, redom dijele jednu temeljnu pretpostavku prema kojoj su temelj tehničke analize prošla zbivanja (reakcije investitora) koja se – ponavljaju. Počeci tehničke analize datiraju s početka 18. stoljeća, kada se u Japanu (na tržištu riže) počela primjenjivati tzv. ‘tehnika svijeća’ (candlesticks) koja je i danas vrlo popularna. U međuvremenu je kreirano doslovno na stotine indikatora koji nemaju za cilj objasniti razloge cjenovnih pomaka, već identificirati trendove ili specifičnu formaciju. Otuda i poznata krilatica “Trend is your friend!”, jer poklonici tehničke analize tek pokušavaju uskladiti svoje djelovanje s tržištem, upošljavajući brojne indikatore kako bi dobili pouzdanu potvrdu nastavka ili promjene trenda. Jednostavnije rečeno, u uvjetima rastućeg tržišta, zagovornici tehničke analize aktivni su kupci, sve dok ih signali evidentne promjene trenda ne navedu na promjenu stava i u konačnici prodaju. Međutim, interpretacija različitih indikatora nije nimalo jednostavna budući da tehnika obiluje lažnim signalima koji ne moraju nužno koincidirati s promjenama raspoloženja ulagača na tržištu. Zbog čega većina aktivnih sljedbenika tehničke analize ima tendenciju čestih ‘upada’ na tržište i filtriranja svojih investicija, u nadi da će povremene killing transakcije neutralizirati negativan utjecaj propalih pokušaja. Iz čega pak jasno proizlazi kako je zapravo uglavnom riječ o aktivnim traderima, a ne o klasičnim investitorima.

Ono što pritom najviše muči neodlučne promatrače je činjenica da se među oponentima tehničke analize nalaze neka prilično zvučna imena (kao što je ranije spomenuti Warren Buffett), dok su za Eda Seykotu ili Richarda Dennisa (i njihove, znatno skromnije rezultate) čuli samo oni dobro upućeni. No upravo je potonji dosta pridonio popularizaciji tehničke analize, stvarajući kult Turtle Tradera. Sve je počelo običnom okladom jer je, za razliku od svog partnera Williama Eckhardta, Dennis tvrdio da se uspješni investitori (ili bolje rečeno, traderi) ne stvaraju rođenjem, već prikladnom edukacijom. Kako bi razriješio sve dvojbe, spomenuti je tandem odabrao 14 zainteresiranih ulagača (podvrgnuvši ih intenzivnoj ‘kuri’), od kojih su neki u svega nekoliko godina postigli uistinu spektakularne rezultate, a i oni najlošiji uvjerljivo su (barem dvostruko) nadmašili izvedbu S&P 500 indeksa. I dok je na razvijenim tržištima upotreba sofisticiranih aplikacija (neural networks), ponajprije od strane institucionalnih investitora, tehničku analizu podigla na jednu novu, višu razinu, zbog brojnih ograničenja s kojima se susreću domaći poklonici ta je tehnika kod nas još uvijek u povojima. Makar se, kada je u pitanju domaće tržište kapitala, u posljednje vrijeme često susrećemo upravo s referencama na indikatore tržišne analize, obično je riječ tek o rudimentarnim kalkulacijama i vrlo opreznim interpretacijama istih. Što nije nimalo slučajno, jer je učinkovita tehnička analiza primjenjiva isključivo na likvidnim dionicama koje odlikuje barem pristojan free-float. Pritom nije čak nužno niti da se radi o dionicama s milijunskim dnevnim prometom, već je u prvom redu bitan relativno stabilan volumen koji bi ukazivao na postojanu (vjernu) ‘publiku’, neophodnu za održavanje pristojne dinamike cijene.

U suprotnom, šum (noise) je gotovo nemoguće filtrirati pa indikatori počesto generiraju pogrešne signale. Na to ionako nije imuna većina domaćih dionica, a to je obično vidljivo na samom kraju trgovine, kada transakcije posve minornog volumena mogu bitno promijeniti zaključnu cijenu i stvoriti iskrivljenu sliku stvarnog stanja, a tehničku analizu učiniti praktički neupotrebljivom. Kao idealan se kandidat nameće Ina, no riječ je o dionici koja se u burzovnoj kotaciji našla tek prije dva mjeseca, što praktički onemogućava bilo kakvu primjenu tehničke analize. Pliva je preuzimanjem postala sasvim nezanimljiva, a kod određenog broja dionica dodatnu zbrku unosi paralelna kotacija na obje burze, što ne podrazumijeva uvijek i identične cijene. Osim toga, dramatičan rast obujma trgovine u posljednjih nekoliko godina koincidirao je s dugoročnim trendom rasta, čime se doista veliki broj izdanja jednostavno našao na uncharted teritoriju, dokinuvši bilo kakvu mogućnost usporedbe s prošlim zbivanjima. Končano, aktualna legislativa ne dopušta primjenu short strategija, makar mnogi upravo tehničku analizu percipiraju kao svojevrstan čarobni štapić pri ocjeni održivosti postojećeg (pozitivnog) trenda. Zbog svega navedenoga, većina se analitičara još uvijek ograničava samo na određivanje razine podrške i otpora, kao najnižeg sloja tehničke analize, kombinirajući ga s elementima stohastike (poput RSI-a) kojim pokušavaju izmjeriti koliko su zapravo investitori (bilo kupci ili prodavatelji, ovisno o predznaku promjene cijene) ‘zagrizli’ za pojedinu dionicu. Oni uporniji na grafikonima pokušavaju pronaći i specifične formacije, ali za sada samo rijetki žele govoriti u kojoj je mjeri njihov trud nagrađen. No jedno je sigurno – velika aktivnost malih investitora koji mogu isprovocirati dramatične oscilacije cijene čini tehničku analizu sve važnijom metodom analize domaćih dionica.

Pojmovi tehničke analize – najčešće korištena terminologija

Moving average
Osmišljeni kako bi ‘ispeglali’ kratkoročne oscilacije i naglasili prevladavajuće trendove (cikluse), pomični su prosjeci nedvojbeno kamen temeljac tehničke analize koji se dobiva jednostavnom aritmetičkom sredinom cijene u željenom razdoblju, a ponajprije služi kao razina podrške ili otpora (support & resistance). To je, naravno, lakši dio posla. Puno teže je odabrati prikladno vremensko razdoblje, što u prvom redu ovisi o karakteru samog analitičara, odnosno, vremenskoj perspektivi ulaganja, bilo da je riječ o investiranju na dugi rok kao jednom, ili pak o intraday tradingu kao, uvjetno rečeno, drugom ekstremu. Ako je suditi na temelju zaista opsežne literature, kod analitičara su se najprije udomaćili pomični prosjeci s razdobljima kao što su 10, 50, 100 ili 200 (sati, dana, tjedana…), no to i dalje ne eliminira problem zaostajanja za cijenom na burzi. Što se pokušalo ublažiti konstrukcijom vaganih i eksponencijalnih pomičnih prosjeka, kod kojih se najveća težina pridaje recentnim cijenama.

izravan kontakt

Povratak sajmova mijenja pravila igre u industriji namještaja

WELLOVAR u Bjelovaru

Gradi se kompleks kakav Hrvatska nije imala: Vodeni div od 13.000 kvadrata zatvorenog prostora

Bollinger bands
Riječ je o indikatoru koji je početkom 1980-ih godina kreirao John Bollinger, stvarajući svojevrsnu vrpcu (envelope) oko cijene upotrebom jednostavnog pomičnog prosjeka i zbrajanjem te oduzimanjem standardne devijacije istoga. Prema napucima autora, međusobnu interakciju cijene i raspona omeđenog Bollinger bands indikatorom valja prije svega promatrati na relativnoj osnovi, što znači da puko dodirivanje gornje granice raspona od strane aktualne cijene ne treba automatski shvatiti kao SELL signal (i obrnuto, u slučaju donje granice raspona). Drugim riječima, sell-the-top i buy-the-bottom taktika ne bi se trebala shvaćati doslovno. Umjesto toga, sam Bollinger preporučuje kombinaciju nekoliko indikatora tehničke analize koja može generirati pravilan signal za promjenu ili nastavak aktualnog trenda. Kao polaznu osnovicu preporučuje se upotreba 20-dnevnog pomičnog prosjeka (koju autor smatra optimalnom za dionice), a ukoliko konkretan slučaj iziskuje ponešto fine-tuninga, valjalo bi se držati pravila da duže razdoblje kalkulacije pomičnog prosjeka povlači za sobom i veći standardnu devijaciju. Dodatne ‘varijacije na temu’ podrazumijevaju različite kalkulacije tržišne cijene, poput zbroja najviše, najniže i zaključne cijene (high + low + close)/3 ili vagane zaključne cijene (high + low + close + close)/4.

Relative Strenght Index
Jedan od najpopularnijih indikatora tehničke analize, i to ponajprije zbog relativno jednostavne interpretacije, RSI, kreirao je J. Welles Wilder, vjerujući kako će mjerenjem tržišnog sentimenta doći do pouzdanog signala promjene trenda. U tu svrhu, Wilder je ključnima identificirao razine 30 i 70 (teoretski raspon kretanja indeksa je od 0 do 100), pri čemu prva predstavlja granicu ulaska na oversold, a potonja na overbought teritorij, polazeći od vrlo jednostavne (i kredibilne) pretpostavke kako se kontinuiranim rastom cijene specifičnog vrijednosnog papira broj raspoloženih kupaca jednostavno smanjuje, čime se povećava vjerojatnost skore ofenzive prodavatelja. Kao i Bollinger, i Wilder preporuča korištenje RSI-a u kombinaciji s ostalim indikatorima tehničke analize, a osim površnog promatranja kretanja indeksa u odnosu na brojke 30 i 70, moguće je uočiti i karakteristične ‘uzorke’ (poput head & shoulders ili triangle formacija), kao i divergenciju samog indeksa u odnosu na cijenu. Primjerice, ukoliko rast cijene iznad prijašnjeg vrhunca ne korespondira s identičnim kretanjem RSI-a, stvara se bearish (ili u obrnutom slučaju bullish) divergencija, kojom raste opasnost od iznenadne promjene pozitivnog trenda.