Uspostavljanjem današnjeg mirovinskog sustava u Hrvatskoj pravila investiranja obveznih mirovinskih fondova definirana su Zakonom o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima te pravilnicima o ulaganjima.

Pritom je zakonodavstvo prihvatilo i implementiralo pristup stroge regulacije koji ulaganja opširno propisuje i ograničava, i to sustavom dozvoljenih i zabranjenih instrumenata i klasa imovine, kvantitativnim limitima za svaku od klasa imovine, propisima o maksimalnoj izloženosti prema izdavateljima, o minimalnoj kapitalizaciji, kreditnom rejtingu, geografskim ograničenjima i slično. Što danas misliti o limitima ulaganja mirovinskih fondova? Prije svega, negativni prinosi iz 2008. zasigurno bi bili veći da nije bilo limita ulaganja. Sjetimo se, aktualna kriza otpuhala je 3,8 trilijuna eura iz mirovinskih fondova širom svijeta. Irski mirovinski fondovi izgubili su preko 33 posto imovine, mirovinski fondovi OECD zemalja u prosjeku su pali oko 20 posto. Hrvatski mirovinski fondovi bili su nešto bolji, i to zahvaljujući strogim limitima ulaganja. Pritom treba reći da ni jedan fond ni na kraju 2007. nije bio na maksimumu zakonske izloženosti dionicama. Nasuprot tome, ostvareni prinosi u 2006. i 2007. vrlo vjerojatno bi bili i viši da nije bilo nekih ograničenja ulaganja. Jednostavno govoreći, u dobrim godinama limiti smetaju optimalnoj alokaciji imovine, a u lošima – ili vrlo volatilnima kakva je bila 2008. (a još nitko nije siguran da takva neće biti i 2009.) – ograničenja ulaganja koja forsiraju ulaganja u instrumente s fiksnim prinosima i ograničavaju ulaganja u dionice zaista mogu spriječiti velike padove. Koja bi mogla biti pouka dosadašnjeg iskustva? Zakonodavac vjerojatno treba nastaviti limitima onemogućavati moralni hazard i ulazak u previše rizične imovine, a s druge strane liberalizacijom i dozvoljavanjem ulaganja u nove klase imovine treba osigurati što veću diverzifikaciju portfelja, unošenje klasa imovine s negativnim korelacijama ili barem nižom koreliranošću. Jedino tako moguće je smanjiti rizike u portfeljima na dugi rok.

Kako pomiriti ta dva naoko kontradiktorna zahtjeva? Rješenje postoji, a radi se o sustavu podportfelja kako to i službeno predlaže Udruga mirovinskih fondova. Taj prijedlog sugerira kreiranje tri podportfelja u koji bi se smještali osiguranici u zavisnosti od njihove životne dobi i blizine umirovljenja. Osiguranici u dobi od početka rada do, recimo, 45 godina starosti bili bi u prvom podportflelju u kojem bi bilo omogućeno ulaganje u dionice i rizičnije klase imovine i do 60 posto portfelja, a ostatak od 40 posto trebalo bi ulagati u obveznice. Portfelji osiguranika u dobi između 45 i 55 godina (žene do 50 godina) strukturirali bi se 60 prema 40 posto u korist obveznica naspram rizičnije imovine. Portfelji osiguranika kojima je preostalo još 10 godina radnog staža do umirovljenja u cijelosti bi se sastojali od najsigurnijih obveznica čije bi se dospijeće usklađivalo s vremenom odlaska u mirovinu. Tako bi se dobio kvalitetan miks rigidne regulative koja grubo ograničava rizike, u ovom slučaju samo za starije kategorije osiguranika (koji nemaju više puno vremena nadoknaditi eventualne padove na tržištima), a mlađim kategorijama osiguranika koji će još dugi niz godina biti članovi fondova omogućila bi se ‘puna’ izloženost tržišnim rizicima koja nosi i mogućnost ostvarivanja visokih prinosa. Uz tako regulirana ulaganja OMF-ova otpala bi i potreba strogog definiranja svakog ulagački dozvoljenog instrumenta. Drugim riječima, za kasniju dob imali bismo drakonske limite, a za mlađe kategorije gotovo ‘prudent-man’ pristup.

Dubravko Štimac, PBZ Croatia osiguranje OMF