Ako je borba za kontrolu izvora nafte uzrok većine ratnih sukoba tijekom posljednjih stotinjak godina – a to tvrde brojni povjesničari i teoretičari urota – nakon najnovijeg godišnjeg izvješća Međunarodne energetske agencije (IEA) evidentno je da u budućnosti svijetu slijede znatne geopolitičke promjene. Prema prognozama IEA, Sjedinjene Američke Države donedavno desetljećima najveći uvoznik nafte, do 2017. godine postat će najveći svjetski proizvođač tog ključnog energenta. Zahvaljujući golemim novim nekonvencionalnim rezervama – u čijoj su tehnologiji eksploatacije Amerikanci neosporni svjetski lideri – te godine u SAD-u bit će proizvedeno više nafte nego u Saudijskoj Arabiji i Rusiji. Nadalje, trinaest godina kasnije Sjeverna Amerika će nakon gotovo pola stoljeća opet postati neto izvoznik nafte, a 2035. godine Sjedinjene Države bi trebale bi trebale biti energetski samodostatne.

Promjena globalnih odnosa

Taj, iz današnje perspektive, poprilično nevjerojatan scenarij, osim na novootkrivenim naftnim izvorima, temelji se i na golemim nekonvencionalnim rezervama plina koje se u SAD-u već eksploatiraju, te značajnom poboljšanju energetske efikasnosti. Ipak, ostvari li se, posljedice ovakvog scenarija na globalna kretanja bit će epohalnih razmjera. I to ne samo u energetskom smislu. Primjerice, IEA predviđa da će zbog obilnih količina jeftinog plina cijene električne energije do 2035. biti dvostruko jeftinije nego u Europi. Takav razmjer stoga nedvojbeno će utjecati na ekonomsku konkurentnost tvrtki, pa i globalne gospodarske trendove i kretanje kapitala. Ništa manje važno, a to konstatira i IEA u svom izvješću, novi odnosi na globalnoj energetskoj sceni utjecat će i na političke odnose. Primjerice, 90 posto nafte proizvedene na Bliskom istoku do 2035. trebalo bi biti izvezeno na azijsko tržište. Sasvim je logično pretpostaviti kako će ta činjenica rezultirati i znatnim promjenama političkih odnosa u toj strateški bitnoj, ali nestabilnoj regiji. Prvenstveno, trebao bi rasti utjecaj Kine. Ta država, inače odnedavno najveći svjetski uvoznik nafte, tijekom narednih desetljeća trebala bi bilježiti nešto sporiji gospodarski rast nego danas, no i takav rast bit će izazvat će značajan rast kineske energetske ovisnosti. Ilustrativno rečeno, energetska potrošnja Kine do 2035. godine porast će za današnju ukupnu potrošnju SAD-a i Japana, dakle prve i treće najveće svjetske ekonomije. Iako u Kini ulažu golema sredstva u razvoj svojih obilnih rezervi ugljena i plina, to naprosto neće biti dovoljno da zadovolji potrebe kineskih građana i industrije. Danas Kina uvozi oko 50 posto nafte i 15 posto plina koji koristi. Za dvadesetak godina uvozit će 80 posto nafte i 40 posto plina. Kako se predviđa da bi tada cijena barela nafte trebala iznositi oko 140 dolara, kineska rastuća ovisnost o uvozu podrazumijeva stotine milijardi dolara koji će se iz Kine odlijevati u inozemstvo i mogli bi značajno smanjiti trenutno golemi kineski vanjskotrgovinski suficit. Važna točka u toj budućoj grozničavoj svjetskoj utrci za naftnim rezervama će biti Irak. Upravo ta zemlja trebala bi biti odgovorna za gotovo polovicu rasta svjetske proizvodnje nafte tijekom narednih desetljeća, a 2035. Irak bi s dnevnom proizvodnjom nafte od 8 milijuna barela trebao postati drugi najveći svjetski izvoznik nafte, poslije Saudijske Arabije.

Visoka cijena čiste energije

Prednost Iraka, pred drugim državama proizvođačima nafte jest da su velike buduće rezerve tamo već locirane, a radi se o kopnenim, relativno jednostavnim nalazištima, čija je cijena eksploatacije značajno niža od dubokih morskih nalazišta, kakva su većina novootkrivenih naftnih polja danas. Ipak, kako se radi o nestabilnoj državi koja trenutno faktički funkcionira kao američki protektorat, sve važnija uloga Iraka u globalnom sustavu opskrbe nafte tu bi državu moglo učiniti ključnom točkom svjetskih geopolitičkih napetosti. No, ako će Kina i ostatak mnogoljudnih brzorastućih zemalja  u razvoju trošiti milijarde na uvoz fosilnih goriva, niti razvijene zapadne države neće biti lišene povećanih troškova za energiju. Prvenstveno tu se radi o subvencijama za razvoj obnovljivih izvora energije. Prošle godine na globalnoj razini na te je subvencije potrošeno oko 88 milijardi američkih dolara, a 2035. Taj bi se iznos trebao popeti na 240 milijardi. Taj izračun Agencije temelji se na prognozama rasta proizvodnje energije iz tih izvora. Za dvadeset godina trećina globalne proizvodnje električne energije dolazit će upravo iz vjetra, sunca, geotermalne energije, biomase i velikih hidroelektrana. Već do 2016. globalni instalirani kapacitet vjetroelektrana trebao bi biti udvostručen u odnosu na razinu iz 2011., dok bi svjetski potencijali proizvodnje struje iz energije sunca trebali biti utrostručeni. Ipak, i taj će razvoj imati značajne posljedice, i to ne samo financijske. Primjerice, velika ekspanzija proizvodnje iz obnovljivih izvora energije nužno zbog isprekidanosti proizvodnje (solarne ćelije rade samo po danu, vjetroelektrane samo kad puše vjetar) zahtijevat će velika ulaganja u distributivni sustav, ali i konvencionalne elektrane koje omogućavaju sigurnost sustava. Kao favorizirani energent za tu svrhu danas se nameće plin, no valja zapamtiti da je i taj energent ustvari fosilno gorivo čije korištenje izaziva određene emisije ugljikovog dioksida. Kako će tijekom narednih godina vjerojatno i ekološke norme u Europi i SAD-u rasti, pitanje budućnosti nuklearne energije vjerojatno će opet postati aktualno. Ipak, iako iza analiza kao što je ona koju je predstavila IEA stoje detaljna istraživanja, proračuni i rad desetaka vrhunskih stručnjaka, njezine rezultate treba uzeti s rezervom. U energetskom sektoru promjene su često iznimno brze, iako je teško osporiti da se fokus svjetske energetike sa zapadne hemisfere miče prema Aziji.

Tekst napisao: Marko Biočina / VLM