Nakon što su prije dvije i pol godine sa 25 na 15 posto smanjeni državni poticaji, došlo je do vidne stagnacije, a u 2006. – i do znatnog pada interesa štediša za novo ugovaranje stambene štednje. No napose u proteklih godinu dana stanje se umnogome promijenilo na bolje. Analitičari su, naime, izračunali kako je pet štedionica na hrvatskom tržištu: Raiffeisen, Prva stambena, Wüstenrot, PBZ – stambena i HPB – stambena štedionica u prošloj godini zaključilo gotovo 155.000 novih ugovora o štednji, što je 30-ak posto više nego su ih sklopili godinu prije. Time se ukupna brojka popela na sada već respektabilnih gotovo 1,1 milijun ugovora o štednji. Najviše novih ugovora lani su zaključile Raiffeisen i Prva stambena, po gotovo 46.000, te Wüstenrot štedionica koja je sama sklopila oko 27.000 novih ugovora o štednji. Preostalu četvrtinu ukupnog broja novih ugovora zaključile su dvije najmlađe štedionice: PBZ – stambena i HPB – stambena štedionica.

Izdaci za poticaje
Premda je bilo i drukčijih prognoza, najnoviji, dosta povoljan rasplet na planu novog ugovaranja, ipak, se, kažu, mogao i predvidjeti. “Ponovni rast ugovaranja bio je očekivan i iz razloga što je i nadalje štednja u stambenim štedionicama jedna od najisplativijih investicija, odnosno među najboljim je manjim štednim produktima na našem financijskom tržištu. Naše su štediše, ujedno, prepoznali da je štednja u stambenim štedionicama i najsigurnija. Naime, kod nas se zbog drukčijeg sustava stambene štednje ne može, primjerice, desiti kriza hipotekarnih kredita kakva je nedavno ”tresla“ američku stanogradnju. Dijelom i zato što se naš sustav stambene štednje, naravno, i uz pomoć državnih poticaja, refinancira kroz štedne uloge naših klijenata i time umnogome postaje i manje ovisan o (nestabilnim) kretanjima na tržištu kapitala. Rekao bih kako je i sama svrha poticaja u tome da omogući stambenim štedionicama da i u situacijama visokih kamata (pa i inflacije) zadrže kamatne stope na kredite na stalnom, niskom nivou, a da štednja i dalje ostane atraktivna”, kaže Zdravko Anđel, čelni čovjek Wüstenrot štedionice. Analitičari, pak, ističu kako bi u slučaju da nas i pogodi visok rast kamata, jedan od efikasnijih lijekova bio i taj da država razmisli o ponovnu povećanju poticajnih sredstava kako bi štednja u stambenim štedionicama ostala konkurentna sličnim produktima. Takav bi, kažu, potez bio od velike koristi ne samo građanima-štedišama i štedionicama nego i samoj državi. Naime, u našim štedionicama postoji utemeljena računica po kojoj se u jednom dobro funkcionirajućem sustavu stambene štednje (državni) izdaci za poticaje stambene štednje vraćaju državi, i to (dakako, uz uvjet, stalna povećanja i obujma gradnje) putem većeg ubiranja poreza, doprinosa i drugih davanja – u čak četverostruko većem iznosu. Podsjetimo, kako naše štedionice, unatoč tomu što u novije vrijeme ponovno rastu kamate na kredite i danas odobravaju jedan od najpovoljnijih stambenih kredita. Primjerice, svi njihovi krediti imaju fiksnu kamatu, neki su (i) po samo 3 posto, s tim da kredit za međufinanciranje može biti i na rok otplate do 25 godina. Pri svemu tome iznimno je važno i to da kamatne stope za sve kredite što ih daju naše stambene štedionice ostaju fiksne (za razliku, na primjer, od sličnih kredita koje daju poslovne banke) u cijelom razdoblju otplate kredita, pojašnjavaju odgovorni ljudi iz naših stambenih štedionica.

Primjer Austrije
Jednako tako svih pet štedionica u prošloj, a i u prva tri mjeseca ove godine – mogu se pohvaliti i značajnim rastom obujma kreditiranja. Prve procjene govore kako su u prošloj godini ukupno dale oko 400 milijuna eura stambenih kredita ili 20 posto više nego godinu prije. Napose je evidentan rast broja kredita za međufinanciranje, koji su dijelom i zbog toga što se mogu brzo dobiti, a i u većem iznosu (i do 200.000 eura), postali i mnogo traženiji od redovnih kredita. Procjenjuje se kako su naše štedionice dosad ukupno, uz 15.500 kredita za međufinanciranje, dale i gotovo 42.500 redovnih kredita. Premda je riječ o ne tako malom ukupnom broju kredita odobrenih u relativno kratkom roku (naime, prve se kredite počelo odobravati tek prije 7,5 godina) rada štedionica, u javnosti, pa i u samim štedionicama – prevladava mišljenje kako se na tom planu moglo postići i daleko više. Poznavaoci prilika ponavljaju kako našim štedionicama za dosezanje spomenutog, znači i dvostruko višeg nivoa kreditiranja, nije trebalo dati ništa drugo nego im je od početka rada trebalo osigurati iste uvjete poslovanja kakve imaju (i) slične stambene štedionice u svijetu. Drugim riječima, trebalo im je, kažu, zakonski dopustiti još “slobodnija” ulaganja prikupljenih (depozitnih) sredstava, te im od početka rada omogućiti (jer to imaju i slične štedionice u svijetu) i izravno financiranje stambene gradnje, odnosno međufinanciranje (i) građevinskih tvrtki. Tek s time imali bismo jednu zaokruženu cjelinu efikasna financiranja novogradnje, kažu u Raiffeisen štedionici.

“I tada, a i danas želimo da se problemi u nas riješe na način kako to rade stambene štedionice u Austriji. Tamo su, podsjetimo, razvijeni određeni oblici suradnje stambenih štedionica, građevinskih tvrtki i građana, koji na kraju i postaju kupci tih stanova. Austrijanci rade tako da građevinska tvrtka (i od stambene štedionice) uzme kredit za izgradnju jednog stambenog objekta s više stanova i da, praktično, već kod same pripreme ili početka gradnje ima poznate kupce koji su iz područja štediša određenih stambenih štedionica. U toj situaciji kad stambena štedionica koordinira cijelu aktivnost i kad ima kompletan nadzor nad samom gradnjom, izbjegavaju se bilo kakvi rizici za sve u posao uključene osobe. Tvrtka je sigurna da će imati stabilno i povoljno financiranje za cijelog tijeka gradnje, stambene štedionice su stručne da mogu nadzirati da gradnja bude izvedena u rokovima i kvaliteti (a i po najpovoljnijoj cijeni) koja je predviđena, što ona garantira i budućim kupcima, a na kraju budući kupci – odmah po završetku gradnjestanova – uknjiže se na etažirane stanove i s tim kreditom, koji se, praktički, prebaci na njih, tada počnu i otplaćivati kredit za stan u koji su se, faktički, već i uselili”, pojašnjavaju u Wüstenrotu. Statističari kažu da sada na hrvatskom tržištu nedostaje barem pola milijuna stanova. Uzmemo li u obzir cijenu kvadrata, koja je u novije vrijeme otišla “nebu pod oblake” i kreće se u prosjeku za nove stanove od 1500 do 3000 eura, i na drugoj strani prosječnu mjesečnu zaradu stanovnika Hrvatske od 650 eura, lako možemo zaključiti da je većini kupnja stana – i dalje nedostižan san. Na tržištu, istina, ima i komercijalnih stanova, ali to su stanovi visokog standarda, znači, još manje dostižni prosječnom (hrvatskom) stanovniku.

Fiksna kamata
Osim toga, i stanogradnja koja bi bila praćena kreditima komercijalnih banaka nije dovoljna. Ti krediti, iako su u novije vrijeme nešto povoljniji, ipak su za većinu još (pre)skupi, pa su, normalno, i skuplji od “klasičnih” kredita iz stambenih štedionica. Uz to, krediti iz štedionica imaju i fiksnu kamatu tokom cijelog perioda vraćanja, pa su i zbog toga mnogo privlačniji. Isto tako, većim brojem povoljnih kredita (i) iz samih stambenih štedionica mogao bi se, kažu, barem donekle obuzdati i sada prisutan nekontrolirani rast cijena stambenim kvadratima. Neke, pak, novije računice, koje se temelje i na daleko većem doprinosu samih stambenih štedionica u budućoj novogradnji – unose i više optimizma u turobnu stambenu zbilju. Takva jedna najava, kako bi se u iduće četiri godine realno, i to prije svega za mlade, moglo izgraditi oko 40.000 novih stanova i ne bi bila tako loš start. Naprotiv, bio bi to izvanredno dobar početak koji, ako želimo da ima i dobar “vjetar u leđa”, moraju svi, u okvirima svojih mogućnosti i sposobnosti, bezuvjetno podupirati kako bi se on uspješno realizirao. Jedino bi tako uz, naravno, i više ugovora o štednji, građani ubuduće mogli doći i do još više, a i po povoljnijim cijenama novih stambenih kvadrata. Inače, najavljeni za ovu, a i iduće godine dosta ambiciozni planovi naših stambenih štedionica o rastu novih plasmana (neki, naime, predviđaju kako će im ovogodišnji plasmani porasti i za novih 20-ak posto) temelje se na jedino ispravnom očekivanju, a to je rast novog ugovaranja štednje.